I sad gledam u ta vrata i mislim da ćeš ući. Nisi ti otišao, tu si... Sve ćemo ti jednom ispričati

Znaš ono kad si pogrešnom čovjeku poslao poruku? E, a ono kad smo na seminaru hranili galebove? A kad smo radili aranžman na hotelskom stolu na doručku? Znaš kad smo u izlasku sreli poznatog nogometaša? Nama je to bila sekunda, a njemu sjećanje za cijeli život. Sjećaš se one teške torbe pred Banskim dvorima? Znaš kad smo tračali nju jer nismo smjeli reći da je došao ako nije došao? Znaš kad si me pitao pere li mi muž zavjese? I kad smo ekskluzivno otkrili tko su roditelji poznatog pjevača? Ili one spektakularne fotke iz lifta? Sjećaš se?

Ja ću se, Bago, uvijek svega sjećati. Obećavam.

Vijest koju smo danas čuli jedna je od onih koju ne želiš čuti nikad. Ni sad, ni sutra, ni za 30 godina. Nikad. To je vijest koja ti oduzme dah, presječe, od koje zanijemiš i ostaneš bez teksta. Vijest koja boli. Vijest od koje se ne možeš pomaknuti. Ti si nam donosio puno vijesti, i dobrih i loših, a sad smo dobili najgoru. Ne od tebe, nego – o tebi.

I teško je u nju vjerovati.

I sad u redakciji gledam u ta vrata i mislim si ma sad će ući i reći kako nas je odlično prevario i ovaj put. Pa ćemo se smijati i ovoj tvojoj fori kao i svima koje si mi pričao zadnjih 20-ak godina. Čekam da mi kažeš ajmo malo na terasu, da prođemo sve aktualnosti i sjetimo se nekih najvećih gluposti iz prapovijesti. Da s nevjerojatnom lakoćom kao iz rukava izbacuješ podatke o svim izborima, detalje o bivšim premijerima, ministrima, predsjednicima… Kad smo imali tebe nismo trebali guglati, ti si bio hodajuća enciklopedija, novinar od formata kakvih je sve manje.

Neću ti ja, Mimi, sad duljiti, znam da juriš i nemaš vremena. Samo da znaš, nisi ti otišao, tu si. U svakoj sobi u firmi, u svakom našem tekstu, u svakom prilogu, u svakom kafiću s nama na kavi, u svakom klubu na čagici, na svakoj presici…

Tu si.

Zbogom, Mimi. Nastavit ćemo tamo gdje si stao. Sve ćemo ti jednom ispričati. Pusa.