Za Gazprom se kaže da je ključan za rusku vanjsku politiku i da je „produžetak Kremlja“. Ugovor stiže u pikantnom trenutku kada dio zemalja Istočne Europe te Hrvatska razvijaju druge energetske smjerove, a ponajprije američku LNG opciju.
Da – dugoročni ugovor s Gazpromom stiže upravo sada, upravo u ovom trenutku kada je Hrvatska čvrsto odlučila da je dosta s ruskim plinom; da je krajnje vrijeme da se sa zajedno s istočnoeuropskim susjedima odupre ruskoj energetskoj dominaciji; i da je projekt LNG-a na Krku dovoljno zreo da ga naša gospodarska diplomacija svojim profesionalnim rukama ponudi na štandu investicijskog placa (iako se u svijetu priča da je roba višestruko zamrzavana i nije baš svježa).
Postoji velika, iskonska sablazan da nam ova vijest poput doze meksičkih vrganja otvori treće oko; bajkovitu alkoholnu sekvencu iz Disenyjevog Slonića Dumba u kojoj će se ispreplesti Agrokor, Gazprom, BiH, NATO, FSB, Putin, Plenković, Ukrajina, veleposlanik Azimov i crni vragovi. Iako tu svakako ima zanimljivih detalja, probajmo sagledati situaciju trezveno.
Situacija je za Hrvatsku jako povoljna.
Kao prvo, imati ćemo stabilnu i dostatnu opskrbu. Ugovorena količina iznosi jednu milijardu prostornih metara plina godišnje. To je dovoljno da se gotovo u cijelosti namire sve potrebe uvoza. Ostatak naše domaće proizvodnje lijepo će nadopunjavati tržište.
Kao drugo, sada imamo dobru pregovaračku poziciju za sve ostale projekte i ponude drugih zemalja-izvoznika i možemo nastojati izboriti dobre uvjete. Zbog političke borbe na relaciji Washington-Moskva, sada si možemo vratiti bar malo izgubljenog strateškog značaja i profitirati od zainteresiranosti drugih zemalja-izvoznica plina.
Kao treće, „Daleko je More“, veli grupa Jinx. Sada ne ovisimo o ideologiziranim fantazijama inicijative Tri mora i fokusirati se na njenu energetsku komponentu. Razvoj infrastrukture za povezivanje s drugim zemljama je neophodan za perspektivu ulaska drugih igrača i dostave plina na sjever i istok Europe i regije.
Liberalizacija plinskog tržišta i ignoriranje mitologema državnog vrha čine svoje. Plin je isti, ali dok smo ga prije pre-kupovali preko talijanskog ENI-ja i raznih kratkoročnih ugovora (tzv. spot), sada ga možemo kupiti od proizvođača po tržišnim uvjetima. Ovo je solidna stvar koja nam otvara mogućnosti da napokon pokušamo posvetiti Hrvatskoj i njenom razvoju.
Što se Gazproma tiče, treba mu tržište a ne problemi. 2015. godine, udio zarade od prodaje energenata u ruskom proračunu iznosio je 43%. Prošle godine, udio je pao do 37,5%. Upletenost Kremlja u poslovanje Gazproma prošlih je godina silno naškodilo kompaniji. Upravo je Putin, ne direktor Gazproma Alexey Miller službeno pokopao Južni tok zbog nesuglasica sa Europskom Unijom. Tik prije velikog pada cijene na energente, Putin je forsirao sklapanje optimističnog, i kako se kasnije ispostavilo -- krajnje neugodnog 30-godišnjeg sporazuma s Kinom. Šutnja oko cijene, koja do dan danas nije obznanjena znači da Gazprom nije uspio jamiti sve što je mislio da ga ide. Kako je vrijeme odmicalo, a cijene padale, postalo je jasno da je Kina nesigurna, a Gazpromov jedini sigurni izvor prihoda – dobra stara Europa.
Kako prenosi ruska novina Kommersant, detalji ugovora, odnosno „kol'ko para“ se ne razglašava – što kao i u slučaju sa Kinezima može svjedočiti o ne baš najpoželjnim za Gazprom uvjetima. Prema saznanjima Kommersanta, cijena bi bila hibrid između tržišnih cijena energenata i cijena austrijskog plinskog čvora Baumgarten. A to znači da Gazprom ili Kremlj nikako ne mogu utjecati na cijenu.
"Ne može biti da Putin nema nekakav pakleni plan"
Pročitajte i ovo
No, valjda ne može biti da Putin nema nekakav pakleni plan za uništavanje inicijative Tri mora?
Inicijativa Tri mora u političkim i ekspertnim krugovima Rusije nikada nije bila shvaćena kao ozbiljna prijetnja ruskom izvozu. Analitičari ruske podružnice Carnegie Endowmenta su je nazvali „vrlo maglovitom“. Nejasne perspektive LNG-a na Krku – o čijoj se blistavoj budućnosti govori tako dugo da se ponekad čini da ćete u kakvom muzeju nabasati na pergament iz 14. stoljeća u kojem se visoko cijene perspektive projekta – te relativno mali uvoz američkog plina u Poljskoj nisu razlog za rusku zabrinutost. Gazprom još uvijek megalomanska kompanija koja se loži na velike brojke; njen je cilj čitava Europa koja ga se pomalo želi riješiti. Poljski LNG terminal ima kapacitet za 5 milijardi prostornih metara plina. Krčki LNG u teoriji 2,7. Za usporedbu ukupni izvoz Gazproma u europske zemlje i Tursku prošle je godine iznosio 178 milijardi prostornih metara.
Naravno, bilo bi naivno pretpostaviti da nema kalkulacija. Obratite pažnju na to da je Mađarska ovoga ljeta potpisala s Gazpromom sporazum o spajanju na pravac plinovoda Turski tok. Mađarska politika je tada rekla da je to izvrsno za njihovu energetsku sigurnost zbog toga što tranzit kroz Ukrajinu nije stabilan a „dugo planirani terminal na Krku neće biti završen u dogledno vrijeme“. Uz uvjet da će Sjeverni tok 2 biti sagrađen, lako možemo prepoznati vertikalu Sjever-jug koja može oslabiti Tri mora.
Gazprom će nadživjeti Putina i ostati na tržištu
Obratite pažnju i na desetogodišnje trajanje ugovora. Ako (hm) dobije izbore slijedeće godine, Putin će vladati rusijom još 6 godina, do 2024. Što će biti dalje sigurno znaju samo tarotlije i gatare. No u bilo kojem slučaju, Gazprom će nadživjeti Putina i ostati na tržištu. To je izuzetno korisno s obzirom da se imidž i politika mogu Rusije mogu popraviti. Osim toga, tu je i kalkulacija srednjeročnih rizika. Sporazum s PPD-om bar malo osigurava Gazprom od bilo kakvih nenadanih hrvatskih proboja oko terminala na Krku.
Govoreći o SAD i njegovom ulasku na plinsko tržište Europe, Foreign Policy navodi da ne treba misliti da uvoz iz SAD-a može zamijeniti ruski plin. Ali može utjecati na cijene i fleksibilnost Gazpromove politike; energetsko tržište se jako brzo mijenja a tromi fosilni Gazprom je doslovce jednom nogom u prošlosti. SAD, istočnoeuropski bijeg od ruskog plina (pa i Tri mora u tom kontekstu) na dobrom tragu da stvore konkurenciju u cijenama plina.
Stoga je zbog bauka američkog plina Gazprom u niskom startu odlučio cementirati „svoje“. No, po prvi puta uloge se mijenjaju: sada Gazprom u potrazi za kunom nastupa više kao tržišni igrač dok je SAD kroz Varšavski govor Trumpa na sebe preuzeo politizaciju plina kao alat za suprotstavljanje Rusiji. Sudbina Sjevernog toka 2 je zbog američkih sankcija klimava. Stvar može spasiti samo Njemačka i dio zainteresirane Europe. U atmosferi dubokog nepovjerenja prema Rusiji Gazpromu najmanje od svega treba da ga optuže za političko nagrizanje jedne uspješne i respektabilne demokracije kao što je Hrvatska.
