Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Arhitektica i majka danju, blogerica noću - Suzana Matić već sedam godina svoje misli i doživljaje ispisuje na svom blogu tesari.blog.hr. Nova TV ponosna je što je dio tekstova nastalih upravo na blogu s naše domene blog.hr postao dijelom knjige 'Samosanacije'. Upoznajte Suzanu. Odnosno Tessu K.


Sati i sati nespavanja, promišljanja o sebi i svijetu oko sebe....i tako je malo po malo nastajao blog tesari.blog.hr, a Arhitektica Suzana Matić tako je danju projektirala i bila majka, a noću tipkala. I osvajala sve veći broj čitatelja. Kako i ne bi kada vas njezino pisanje, htjeli vi to ili ne, natjera da stanete, udahnete i zavirite u sebe. 'Pišući sam se češće više ranjavala, nego sanirala. Nema ničeg iscjeljujućeg u tome da slušaš što pjevaju frule od šiblja koje su narasle iz rupe u koju si riknuo iz svoje u prsima. Svaka stvar koju napišemo o sebi, je ustvari bez obzira na svoje boje poput paste za zube istisnute iz tube; koliko se god trudili, ne ide natrag unutra. Ali svejedno, ima jedna druga stvar u tome. Jednom kad si napokon priznaš sve svoje ranjivosti...nikad se čvršće nemaš u rukama. A jednom kad u te ruke primiš i svoju knjigu - e po toj travci iscijeliš potpuno. Krosmajhart (rekla bi Tessa K.)', iskrena je Suzana, a Tessa K. je zapravo junakinja bloga. A ime Tessa K. je, kaže Suzana, od tesara, po Salingerovoj 'Visoko podignite krovnu gredu, tesari'.

Tko je zapravo Suzana, a tko Tessa K.?

Vezani članci Chiara Ferragni Nekad su joj se rugali i zatvarali joj vrata pred nosom, a danas je jedna od najbogatijih influencerica Vanja Modrić (Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL) Lijepa Vanja u profinjenom izdanju zasjenila Luku: Poznati par nije se trudio kriti emocije na važnoj večeri

'Tessa K.... ona je u stvari ona žena s fotografije na naslovnici knjige. To je žena koja si je dozvolila da se portretira riječima u vremenima neodlučnog neba, koja je u dugoj suknji stajala na rubu grada i pravila zavjetrinu šumi, čeznula da je se nježno pomiluje po mjestu na koje je pala...tako jako razbarušena - kao da postoji. Jednom sam napisala - "Odmakni se molim te korak dva, da mi bar nakratko postaneš blizu." I mislim da to dobro ocrtava našu zajedničku anatomiju. Tessa je moja emocija, a ja... ja sam njena granica. Ona kad tone ona ima taj osjećaj da leti. Moj život je čisti let... u kojem se ponekad ipak osjećam kao da tonem. I koštao me jako puno taj moj drugi identitet, koji je tako lirski, tako čulan, tako, malouman, tako na rubu. Pitanje koje mi najčešće postavljaju je baš to: Koliko ima Tesse u meni? Ili... Koliko ima mene u njoj? Pa ne znam... Ja sam onaj dio koji bi se sveo u riječ 'kruh' u onoj narodnoj 'ne živi čovjek o kruhu'… Ne živim ja o Suzani. Ja živim o Tessi. Jer koliko god da jesam to životno biće, živo srebro - kažu, u kojem provjereno ima više života nego u dva paralelna razreda devetogodišnjaka, ja sam u stvari uvijek napol' u tom životu. Ili u nekom drugom razlomku. Uglavnom uvijek ima taj jedan velik dio mene odsutan iz života kao takvog… i iz vlastite kože. Pa kad dignem ruke od tih prevara i kad si dopustim da budem ono što je moja istina, onda sam to što se čita na blogu. Samo što danju za to baš i nema ni vremena ni prostora, a ni ne čita se dobro u današnjem svijetu... a ja volim da me se dobro čita u životu u kojem me se - ne čita. Pa je stil života moglo bi se reći: 'burning the candle at both ends' i traži dosta akrobatskih sposobnosti i prilično energije. A i otpornosti na vlastite udarce. Jer nerijetko gotovo da sam stajala sa strane i gledala nas dvije kako se strasno i nimalo nježno borimo za moju životnu trasu', slikovito objašnjava Suzana.

'Ona je mene na mnogo načina i prerasla...'

Nakon sedam godina pisanja dio tekstova dobio je korice, a knjiga naslov 'Samosanacije', u izdanju Algoritma. Poseban događaj za Suzanu je upravo promocija knjige u petak 15. ožujka, u prostorijama zagrebačkog kafića Buldog. A koliko su se Suzana i Tessa K. promijenile u tih sedam godina? 'Promijenile smo se jako. Glupo je to reći u ovoj mojoj dobi koju sam silnim godinama stjecala, ali u ovih par zadnjih godina - odrasle smo i Tessa i ja. A ma koliko ja bila njena granica, ona je mene na mnogo načina i prerasla. Bila je mala i sitna i zakopana u meni, i ja sam je učila govoriti i tješila je i odgajala je i korila je i lupala je po prstima uvijek gladnu, ali narasla je, od mene je rasla, i progovorila je svojim glasom, jasnim i glasnim čak i kad priča skroz pogrešno o meni zanesena tom tlapnjom da me zna. I ne znam baš da li smo omudrile, teško je preskočiti bedem koji se zove vlastita koža, ali sigurno jesmo ojačale. I trenutno smo obje opasno blizu sreći, iako obje jako zaziremo od te riječi. Nas dvije smo više od veselja. No opet; ja gotovo da žalim za tom našom ranom mladosti, za tim maloumnim vremenima. I uvijek tako. Baš uvijek kada svaki dah postane samom sebi dovoljan, zavidim sebi na onim momentima kada sam otvarala vrata, da bih pokazala svu svoju osjetljivost, budalaštinu i kukavno srce...da bih pokazala tu Tessu', kaže Suzana.

>> Priča iz New Yorka: 'Grad u kojem perverznjaci žive svoje fantazije'

Kako su komentari zaživjeli u priče

Suzana priznaje da je u početku samo posjećivala blog.hr. 'Pratila sam nekoliko blogova na koje sam slučajno 'natrčala' i zavoljela ih, pa na njima prvo neprimjetna 'kampirala', a onda nakon dugo vremena stidljivo krenula i komentirati. Ali mene kad ponese ruka - ponese me ruka, a ponese me čim se krenem otkucavati i meni su naravno ti okviri bili bili puno preuski. Ne samo brojem znakova, nego meni je u pisanju, baš kao i u svemu, potreban osjećaj potpune slobode. I beskraja. Ili barem jako širokog prostora između margina. Čitala sam davno taj neki intervju s Joškom Marušićem, koji je arhitekt baš kao i ja, ili točnije - prebjeg iz arhitekture baš kao i ja, i rekao ja tamo da je kad je iscrtavao svoje projekte, a tada se još crtalo ručno na onim velikim tablama na koje bi se zalijepili papiri, da bi on na onim rubovima tih 'plahti' koji su služili za raspisivanje rapidografa i koje kasnije treba odrezati... Da bi on na njima crtao ono 'svoje'. Sve dok se u jednom času potpuno spontano i svemirski opravdano svijet koji je bio izvan margina, taj njegov Svijet, nije prelio u onaj dio papira koji je 'glavni'. Jer tamo i pripada. Meni se tako nešto dogodilo na blogu... I kako mi je uvijek trebao još jedan dodatni život samo za fusnote ovog kojeg živi; otvoriti vlastiti prostor u kojem ću imati potpuno slobodu da se razlijem u svakom svom mogućem smjeru bilo je za mene i nužno i jedino moguće. Moj se svemir malo svinuo oko mojih trotočki i ulio u blog editor. Komentari su zaživjeli u priče. Poslije sam puno puta pokušala prestati pisati na blogu,(nadam se da nitko nije brojao koliko i koliko dramatično), ali eto... nije mi uspjelo. Ja i sada najlakše pišem u baš blog editoru, jer to je moj prostor, jer se u njemu osjećam 'doma'. Kako kažu - home is where a heart is, a negdje tamo na tesari.blog.hr je zakopano moje srce.', kaže Suzana.

Nova TV ponosna je što se knjiga temelji na blogu koji je nastao upravo na našoj domeni blog.hr, a promocija knjige 'Samosanacije' biti će u petak, 15. ožujka u 20h u prostorijama zagrebačkog kafića Buldog.

Nikada nije imala namjeru pisati

'Pisanje nikad nije bio moj 'izbor'. Kao maloj znali su mi reći: ti si talentirana. Ali... talent je nešto s čime se može 'ruku pod ruku', povjerljivo... kao djevojčice u osnovnoj školi. Talent je pratitelj koji je prisan, dobar, sukladan... podatan. Talent nisu plamen, prepuno srce, prazno srce, trajno napuklo srce, sila koja ne pita... On nije vreća za boks koja se vratila i oborila te na pod, kao što je meni znala učiniti mnoga priča, a ni želja za bijegom i samopredbacivanje 'zašto ovo radim, uopće'. Tko ima talenta zamilovan je viškom. Ja bolujem od nedostajanja. A nedostajanja...Moja knjiga počinje ovim riječima:
Bilo je to zato jer nisam znala odgovoriti na pitanje koje su mi mi postavljali, a htjela sam,
zato jer bih o tome tko sam rekla previše, pa bih uvijek trebala reći još malo,
zato jer sam se trudila prejako, nakon što se predugo ne bih trudila uopće,
zato jer ne vjerujem da se osjećaji mogu imenovati,
zato jer ne razumijem uputu kako pravilno hodati, dok je bolno ne istetoviram na gležnju i ukrasim pticom,
zato jer je ono što nam nedostaje, ustvari ono što najviše jesmo

Mislim da u njima kažem sve', kaže Suzana.

'Vrijedilo je...'

'Samosanacije' sadrže 73 pjesme, odnosno kratke proze. A kako je blog pretočen u knjigu? 'Ne znam. U meni je dugo klijala i zebnja i optužba da sam potpuno zamijenila svoje tijelo ti zapisima... na blogu. Koja je na koncu prelila čašu podnošljivog. To da sam svoj život pretvorila u screen saver vlastitog ekrana, dok sam, uvijek budna, sanjala izdani san prstiju kako će iznurenom lupanju srca uspjeti dati na uvjerljivosti lupanjem po tastaturi. Da nije 'normalno' to što radim. Da se pišem potpuno neobavještena o sebi u tim pismima koja su sto strana čežnje i uzdaha teška. Da neprestano istim riječima gledam u iste zablude. I ta knjiga je bila jedina moja odluka koja je bila od mene, a ne u mene. Trebala mi je, jako mi je trebala, da iskupim sve to što sam si 'predbacivala'. To što ne živim kao i drugi... Ali opet, ne mogu reći da je ta odluka bila neki susret s anđelom objave, grmljavina, jabuka u glavu... Mislim da velike životne odluke nikad ne prate ni trube ni konjica, niti će sa stropa u tom nekom trenu ravno u zablude tresnuti veliki luster, nego je možda samo jedna noć prije bila mirna i prospavana i sve prije toga najednom dobije etiketu - 'Vrijedilo je'. Ja uvijek tvrdim da su neostvarene revolucije duhu potrebnije nego one uspjele, da iz neostvarenih snova niču heroji... ili romantični buntovnici, pa onda tu svoju teoriju vlastitim životom potkrepljujem baš ništa ga ne pitajući i uporno sanjajući one snove koje je nemoguće ostvariti. Život mi sa svoje strane onda uporno dokazuje da nema baš ničeg herojskog ni romantičnog u tome. Ipak u ovom slučaju demantirani smo i on i ja. Za mene postoji pouka u ovoj priči. Vrijedilo je sanjati. Budna. Jer snovi nas uglavnom strefe u glavu kad im se najmanje nadamo...'.

Onome tko prvi pošalje svoje podatke na moj.report@novatv.hr, s naznakom 'Želim knjigu', poklanjamo primjerak knjige Suzane Matić 'Samosanacije'.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook