Mlada Petra Radović 9. lipnja je izgubila bebu u šestom mjesecu trudnoće. Provela je pet dana na odjelu Ginekološke endokrine u KBC-u Split.
Za DNEVNIK.hr opisala je svoje bolno iskustvo u kojemu, kako je rekla, piše o svojim emocijama, ali i suosjećanju i brizi koju je dobila tijekom boravka u splitskoj bolnici, a koji su joj puno značili u trenucima dok je proživljavala tragediju.
Priča je u dijelovima nastala, navodi, još za vrijeme boravka u bolnici.
Prenosimo je bez većih intervencija u tekst.
"Pišem ovu priču ne samo da podijelim bol već i da zahvalim osoblju koje radi na odjelu Ginekološke endokrine u KBC-u Split. Želim zahvaliti za najbolju moguću skrb i njegu, želim zahvaliti na suosjećanju, na iskrenoj emociji i boli koju su oni dijelili sa mnom kada mi je bilo najteže u životu. Želim da cijela Hrvatska čuje da nitko od njih za to nije plaćen. Nitko od njih to nije radio zato što mu je to posao. Bili su uz mene jer su prije svega ljudi, pa tek onda doktori i sestre…
Bio je 19. 5. 2021. godine. Osjetila sam da se nešto dogodilo. Beba je u trbuhu bila zabrinjavajuće mirna i nije bilo načina da izazovem njezin pokret. Činila sam sve što sam znala i umjela kako bih je natjerala da se pomakne, ali bez uspjeha. Bilo me tako strah… Što da radim, Bože.
Ali uvijek druge stavljam ispred sebe. Čak i u kritičnim situacijama.
'Stalno nešto tražim doktoru. On me više ne može smisliti. Vjerojatno jedva čeka da me se riješi. Možda ću tamo doći, bit će sve u redu i samo ću se osramotiti', zaključila sam.
Trebala sam misliti: 'Moja je beba u opasnosti. I ja sam u opasnosti. Pa i ako nisam, idem za mir. Otići ću!' Ali nisam.
Već sljedeći dan trbuh mi je bio manji nego inače. Mučnine su nestale. Grčevi u nogama se smanjili. Pokreta nije bilo, makar ne onih snažnih koji se često događaju u to vrijeme trudnoće. Više od ičega sam voljela misliti da je sve u redu i da je beba samo promijenila položaj.
Bila sam u drugom stanju točno dvadeset tri tjedna kad sam otišla na pregled. Bio je 7. 6. 2021. Rominjala je neka neodlučna kišica. Nestrpljivo sam čekala da me prozovu. Opet me tresao nemir. Samo da uđem, mislila sam. Hajde više.
Kad sam najzad ušla, doktor je nešto tipkao na tastaturi.
'A di si, Petra, ti si iz Crne Gore, je li tako? Kod vas tamo nije baš sjajna politička situacija! Nestat ćete kao nacija! Izgubit ćete identitet! Šteta! Crnogorci su oduvijek bili čestit narod, junaci!'
'Ne bi trebalo, doktore.' Ne znam što je još govorio. U sebi sam mislila: 'Molim Vas, pregledajte me! Nije mi do politike!'
Prešla sam na ginekološku stolicu. Voljela bih taj trenutak izbrisati iz sjećanja.
'Petra, dušo, nešto nije u redu.' Malo je zastao pa rekao: 'Bebi je stalo srce.'
U tom trenutku sam umrla. Nisam znala kako izaći iz prostorije, kome se obratiti… Doktor je rekao da se javim ako mi nešto zatreba.
'Nitko mi ne može pomoći', htjela sam odgovoriti, ali nisam.
Otišla sam u bolnicu. Negdje duboko u sebi mislila sam da ću tamo čuti da je beba dobro i da je sve u redu.
'Ništa. Klonulo je', rekla je doktorica, uz karakterističan pokret rukom. Na pitanja o obiteljskoj genetici, odgovarala sam iznenađujuće pribrano. Upisali su da je i majka imala mrtvorođenče u sedmom mjesecu trudnoće.
Sjećam se, rekla mi je jednom, da pored svega što ju je zadesilo u životu, najteža i najveća bol bila je upravo ta. Do sobe broj sedam na Ginekološkoj endokrini ispratila me sestra.
Dali su mi da popijem tri tablete odjednom, uz upozorenje da u naredna dva dana ne očekujem ništa. I bilo je tako. Naredna dva dana ništa… osim iščekivanja, bolne istine, želje da se sve završi što prije.
Spavala sam svega sat i pol te noći. Sanjala sam da beba spava pored mene. Ustala sam da je tražim. Pretražila sam svaki kutak u sobi prije nego što sam shvatila da je to samo san i da sam u bolnici.
Tijekom dana agonija. Suze. Pitam se jesam li na bilo koji način doprinijela nesreći. Krivim sebe. Prisjećam se jesam li negativnim mislima ubila bebu. Jesam li učinila da se osjeća neželjeno ili nevoljeno. Plačem. Gušim se u suzama.
'Bog zna da to nisam željela. Bog zna da to nisam željela!' ponavljam bjesomučno.
Prisjećam se pozitivnog testa. Bio je 25. 1. 2021. Bila sam neizmjerno sretna. U šestom tjednu osjetila sam bolove. Bila su i dva krvna ugruška. Dali su mi utrogestan. U 12. tjednu kombinirani test pokazao je da je sve u redu. Nisam razmišljala o spolu. Ja sam samo željela dijete, zdravo dijete...
Onda je doktor rekao da je dječak. Opet sam bila presretna. Zamišljala sam kako će izgledati, koje će mu ime odgovarati. Možda Pavle… Tepali smo mu Šime, mada smo znali da se neće tako zvati.
'Onda Vito', predlagala je svekrva.
I odjednom sam u bolnici. Nema otkucaja. Čekam pobačaj. Dali su mi još dvije tablete. Onda su počeli trudovi. Držala sam se hrabro. Pomišljala sam: 'Treba biti zahvalan i za loše životne događaje.'
Ali kad se pojavila krv na odjeći, kad sam shvatila da odlazi, kidalo mi se srce. Beznadno sam vikala: 'Ne dam ga!' Nitko mi nije mogao pomoći.
Bila sam potpuno svjesna da je već dva tjedna mrtvo u meni, ali nisam ga mogla pustiti. 'Neka ne ide. Ne odvajajte ga od mene!'
Sve uzalud. Otvorena rana na srcu. Ona koja nikad ne zaraste. Ali i prkos životu! 'Rodit ću opet. Rodit ću zdravog dječaka. Zaplakat će na mojim grudima! Nećeš me pokolebati! Nećeš me ubiti!'
Dolazi doktor. 'Vodenjak napet u rodnici', kaže. Snažni trudovi. Krvnička bol. Mislila sam da gubim razum. Doktor odlazi.
Dolazi sestra - studentica. Molim je da me ne ostavlja. Jedna djevojčica. Ne znam ima li dvadeset godina. Plače sa mnom. Drži me za ruku. Jedna djevojčica koja je tek počela živjeti trpi sa mnom bolove.
Vode me u rađaonu. Uvoze u lift. Snažan napon, izlazi glava. Ne mogu je pogledati. Slomit će me to. Posljednjim snagama, rađam.
'Spol muški. Težina 310 grama. Dvadeseti, dvadeset prvi tjedan...'
Pupčana vrpca je pretanka. Uspavljuju me da naprave kiretažu. Čini mi se da sam se odmah probudila.
Moje beba nema. Nema mojeg sina. Ne daju mi ga na grudi. Tako ga želim uzeti. Da ga privijem na grudi. Da mu vidim lice. Da mu poljubim zatvorene oči. Da ga podojim.
Čupam kosu s glave. Pritisak kao kod pucanja kostiju, ali ne mogu poroditi bol. Ništa ne izlazi iz mene. Perem ruke toplom vodom. Mlijeko iz grudi mi je natopilo majicu. Ne mogu to podnijeti. Želim nekamo pobjeći. Želim se sakriti. Zašto me ne uspavaju...
'Imat ćete još djece', tješe me. Možda, ali nećemo imati ovo dijete.
'Bog daje i kad uzima. Dolazi mi neka nagrada poslije ovoga. Moram biti zahvalna'. Ali rana je svježa. Krvari. Krvarit će dok mi ne bace zemlju na lice. Dok ne odem sinu… Do tada ću žaliti što ga neću ostaviti ovdje kad odem…", opisala je Radović.
