Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Ako dođe do javne ponude dionica HAC-a, hoće li se isplatiti kupovati ih? Pitali smo profesora Josipa Ticu.


Može li javna ponuda dionica HAC-a spasiti proračun?

Javna ponuda dionica stvara neki dodatan prihod državi koji ako se utroši na smanjenje duga može imati pozitivne efekte na proračun, odnosno na kamate koje plaćamo iz proračuna.

Može li se zaraditi na takvoj investiciji? Svi se sjećamo HT-a i INE gdje je to bilo isplativo.

Ovisno iz koje perspektive gledamo. Ako gledamo iz perspektive države, s obzirom na rizičnost, često su takvi poduhvati dosta skupi. S jedne strane prodajete neki budući prihod po visokim kamatnim stopama da bi zatvarali dug koji je trenutno, povijesno gledajući dosta jeftin. A s perspektive privatnih investitora sve će ovisiti o tome koliki će biti omjer očekivane cestarine i cijene koju ćemo morati platiti ako dođe do IPO-a.

O čemu će ovisiti cijena dionica u javnoj ponudi?

Pojednostavljeno, najčešće se radi o tome da se budući prihod od naplate cestarina dijeli s nekim očekivanim povratom na investiciju, najjednostavnija matematika. Dvije su stvari - povrat koji će investitori očekivati i cestarine koje će se očekivati u budućnosti. Treba napomenuti da ako dođe do IPO-a da će vrlo vjerojatno i prihodi od cestarine biti puno efikasnije naplaćeni.

Prošla godina bila je rekordna po prometu i naplati. Koliko će to ohrabriti investitore?

Prvenstveno se tu radi o dugoročnim ulaganjima, nitko neće ući u investiciju zbog jedne godine, radit će se o nekom dugoročnom pozicioniranju turističke industrije i geostrateškog položaja Hrvatske - luke i sve što je povezano uz korištenje autocesta i što očekujemo u nekom dugoročnom razdoblju. Tu se obično radi o povratima od 8, 10, 12 godina.

Koliko je to zanimljivo mirovinskim fondovima?

Mirovinski fondovi su oni koji imaju dugoročnu štednju. Čim se radi o nekim investicijama s dugoročnim povratima to je nešto što oni osluškuju i gledaju i za što su primarno zainteresirani.

S druge strane, u javnosti se spominjalo da bi novi upravitelji mogli previše štedjeti na održavanju?

To je uvijek problem. Najpoznatiji udžbenički primjer su željeznice u Velikoj Britaniji. Uvijek imate jedan trend koji ide ka privatizaciji i onda se počinje štedjeti, efikasnije se troše te željeznice dok ne dođe do nekog ekscesa, neke nesreće, zbog prevelike štednje. Onda se trendovi opet promijene pa se ide na podržavljenje. To su neki povijesni procesi koji se izmjenjuju i to nije nešto što se može lako kontrolirati. Rizici uvijek postoje i koliko god puta da su Britanci privatizirali svoje željeznice, iznova se dogode novi ekscesi zbog mjera štednje.

Tehnički gledano, koliko bi vremena moglo proći dok se dionice ne nađu u ponudi?

To ovisi o onome tko će potpisivati taj IPO ako do njega dođe. U pravilu to nije nešto što se može na brzinu napraviti. Tu ima jako puno postupaka i procedura, od zemljišno-knjižnih pitanja do samih procedura vezanih za financijsku industriju, prospekata i svega, pa čak i objedinjavanje jer kao što znate trenutno nisu jedna pravna osoba tako da je to pitanje koliko je potrebno da se te pravne osobe konsolidiraju, kako će to izgledati, hoće li to raditi novi kupac ili država prije prodaje kako bi uljepšala autoceste. Puno je tu otvorenih pitanja.

Biste li vi uložili novac u barem jedan paket dionica?

Ovisi o omjeru cijene i očekivane cestarine. Ako omjer bude povoljan - zašto ne?