Ne kvari vino vodom i ne kvari ljubav brakom, tako kažu, a jesu li u pravu, zaista nemam pojma.
Pročitajte i ovo
Što se prvog dijela teze tiče, tu se nikako ne mogu složiti. Naime, po brojnim zagorskim kletima kušao sam vina od kojih se gubi vid, koja grizu kosti, i koja će ti, ako ih barem malčice ne razvodniš, spržiti sve unutarnje organe.
Ali što ovog dijela s brakom i ljubavi tiče, tu zaista nisam dovoljno pametan.
Mnogi su se moji prijatelji oženili. Mnogi su se i rastali, a ja sam, eto, ostao stari momak.
Ima li to komparativnih prednosti? Ima, dakako da ima. Za razliku od mojih rastavljenih prijatelja, ja nikada nisam bio u lošem braku, jednostavno, nemam to iskustvo.
A opet, za razliku od nekih drugih prijatelja, nikada nisam bio niti u dobrom braku, a kažu da dobar brak može biti sasvim zgodna stvarčica. Naravno, i sam pojam 'dobrog braka' je upitna kategorija, pogotovo ako tu kamenjarski brzopleto ubrojimo svaku onu zajednicu u kojoj je supruga sretna ako je muž ne mlati i ako ne zapije i prokocka baš svaku kunu.
Ovdje pročitajte sve kolumne Hrvoja Šalkovića
Nemam to iskustvo, pojma nemam hoću li ga ikada imati (nikad ne reci nikad), i čisto fenomenološki, zanima me što taj potpisani papir, k vragu, znači, što mijenja u ljudskim glavama? Ljudi se zaljube, počnu zajednički život, usele jedni kod drugih, upoznaju roditelje, liježu u zajedničku postelju, vole se, paze se i maze, obvezuju se na vječnu ljubav i sve izgleda tako jednostavno.
I onda, konačno, potpišu komad papira, postanu gospodari prstena, okupe rodbinu i prijatelje da posvjedoče velebnom činu, i onda… onda sve ode u krasan klinac.
Zašto je to, pobogu, tako?
Zato što funkcioniramo na principu pećine, to nam je zapisano u genetskom kodu, i nema tu puno pomoći. Još prije mnogih desetaka tisuća godina stvari su funkcionirale na način da mužjak osvaja ženku, možda malo manje suptilnim metodama, možda udarcem toljage u glavu, ali ipak je izvjesni mužjak, neki naš davni predak, odvojio vrijeme i energiju da bi osvojio svoju odabranicu. To je ono što mi svi mužjaci radimo našim djevojkama prije nego li im stavimo prsten, odnosno prije nego li ih odvedemo u pećinu – mazimo ih i pazimo, zavodimo ih, tepamo im, obećavamo brda i doline, trudimo se. Jednom kada je dama, s prstenom na ruci instalirana u pećinu, tu prestaje naš trud, i tu počinje onaj famozni fenomen koji je sasjekao mnoge zdrave odnose, tu počinje – uzimanje zdravo za gotovo.
A kada počinje uzimanje zdravo za gotovo, onda je već gotovo.
Možda griješim, ali mislim da potpisani papir znači baš to – sada si moja, sada si u pećini, sada je igra završena, od sada te uzimam zdravo za gotovo, hoćeš nećeš – Bangladeš.
A ako sam u ovih četrdesetak godina jednu stvar naučio o ženama, to je da žene ne vole kada ih se uzme zdravo za gotovo.
Nikako to ne vole.
Brakovi se raspadaju, ljudi se uzimaju zdravo za gotovo, i samo je nekoliko mojih prijatelja i dalje skutreno u zdravim, toplim obiteljskim gnijezdima.
Bit će da su se potrudili. Bit će da su na vrijeme shvatili gdje je kvaka, gdje se kriju najveće zamke. Možda je to na vrijeme shvatila i armija rastavljenih, ali možda im je bilo svejedno, možda ih nije bilo briga.
Svatko je vlasnik samo jednog, svojeg života, svatko zna što je najbolje za njega, ne osuđujem nikoga, ne popujem nikome.
Ljubav i dalje ne kvarim brakom, a u vino nadolijevam vodu, pogotovo kada zaglavim u kakvoj zagorskoj kleti.
Živjeli!
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
