Hrvatska je zemlja relativno visoke razine religioznosti, njezina religijska "scena“ je vrlo raznolika, a trećina vjernika ne prihvaćaju ono što kaže Crkva nego se ponaša kao "sam svoj" vjernik, sažetak je odgovora istaknutih sociologa religije za Hinu.
Stručnjaci upozoravaju da im uvid u stanje daju sociološka istraživanja kojima nastoje sagledati različite društvene aspekte religioznosti, ali da intimna pitanja vjere ostaju uglavnom znanosti nedohvatljiva.
Vjera kao pripadanje vjerskim zajednicama
Na temelju rezultata deset pokazatelja, Hrvatska je na petom mjestu po religioznosti u Europi, približno kao Italija i Slovačka, a iza Poljske, Kosova i BiH. Međutim, ta se razina religioznosti razlikuje ovisno o pojedinim pokazateljima, ističe sociolog religije s Pravnog fakulteta u Zagrebu Siniša Zrinščak.
Prema podacima Europskog istraživanja vrijednosti 2008. religioznost u Hrvatskoj karakterizira 84 posto konfesionalne i 79 posto religijske samoidentifikacije građana, te 87 posto vjerovanje u postojanje Boga. Također, 26 posto vjernika izjavilo je da sudjeluje u crkvenim obredima tjedno, a njih 16 posto mjesečno.
U Hrvatskoj je na djelu kombinacija visokoinstitucionalne religioznosti, prije svega u smislu viske razine pripadnosti vjerskim zajednicama, i onoga što se naziva individualizirana religioznost, jer barem jedna trećina građana koji se izjašnjavaju da su religiozni, zapravo je distancirana od Crkve i konfesionalne religioznosti, kaže Zrinščak i dodaje: Dakle, imamo jedan trend individualizirane religioznosti trećine vjernika koja sama kombinira religijska učenja i sama odlučuje što će uzeti iz repertoara religijskog učenja.
Iako Crkva i dalje predstavlja najširi identifikacijski okvir u društvu, prema nekim istraživanjima građani su jako kritični prema političkom angažmanu Crkve, ali daju dosta veliki prostor Crkvi i očekuju njezin angažman u vezi socijalnih i etičkih pitanja. Naravno, tu je pitanje što je društveni, a što politički angažman i to često ovisi o kontekstu. No, posebno postoji veliko odbijanje građana u pogledu političkih izbora, čak 80 posto ih je protiv toga da se Crkva miješa u izbore, kaže Zrinščak.
Sociologinja religije s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) Dinka Marinović Jerolimov smatra da je religijska "scena“ u Hrvatskoj vrlo raznolika, što dokazuje podatak da je u njoj registrirano više od 50 vjerskih zajednica. Iako je dominantna katolička, u Hrvatskoj su još jako vidljive pravoslavne, islamske i židovske zajednice, ali postoje brojne druge zajednice protestantske, istočnjačke i druge provenijencije.
To se najčešće zanemaruje zbog najrasprostranjenije pripadnosti katoličanstvu, no sve su te zajednice osjetile pozitivne efekte promijenjenog položaja u društvu koji je nastupio devedesetih godina prošlog stoljeća. Te promjene su bile jedan od bitnih društvenih faktora porasta iskazivanja osobito konfesionalne pripadnosti ali i religioznosti, uz teška ratna vremena kada je nacionalna homogenizacija bila često vezivana uz religijsku homogenizaciju, kao i krizom opterećena poslijeratna vremena, objašnjava znanstvena savjetnica Marinović Jerolimov.
Za različite ljude religija različito znači
Sociolog religije s Instituta Ivo Pilar (IIP) Ivan Markešić upozorava da bi se zbog nešto "glasnijih" javnih istupa članova pojedinih katoličkih laičkih udruga mogao steći dojam da je trenutno u Hrvatskoj stupanj religioznosti na veoma visokoj razni, a to znači da su najveći broj onih koji su se deklarativno izjasnili kao pripadnici Katoličke crkve istodobno vjernici katolici. A to znači da, da svi oni redovito idu svake nedjelje u crkvu na misu, da se redovito pričešćuju, te da, sve u svemu, sekularno društvo polagano uzmiče i nestaje, dodaje Markešić.
Ako se pođe od službenih statističkih podataka da se u Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. kao katolici izjasnilo 86,28 posto stanovništva, i ako se i danas veliki broj srednjoškolaca izjašnjava također pripadnicima Katoličke crkve, moglo bi se doista zaključiti da mi jesmo katolička nacija, napominje on.
Tradicionalna crkvena tj. institucionalna religioznost snažan je kulturološko-identifikacijski okvir najvećeg dijela stanovništva u Hrvatskoj, i ona je nakon značajnog porasta došla u fazu stabilnosti rasprostranjenosti, ističe Dinka Marinović Jerolimov.
Ne smije se zanemariti da je religioznost individualna pojava i da se nikako ne može redukcionistički jednoznačno tumačiti samo u kontekstu društva i društvenih promjena, napominje ona i dodaje da religioznost nije homogena pojava. Najjednostavnije se može reći da postoje različiti tipovi vjernika – od onih koji najviše odgovaraju onome što njihove crkve propisuju, do onih koji razvijaju tzv. individualni tip religioznost koji odudara od toga, kaže Dinka Marinović Jerolimov.
Međutim, ako bismo se koristili Likertovom skalom od sedam stupnjeva intenziteta religioznosti, došli bismo do zaključka da je u Hrvatskoj veoma velik broj onih koji 'pripadaju', koji su krštenjem članovi Katoličke crkve, a da je veoma mali broj onih koji svake nedjelje idu crkvu i na pričest pa čak i onih koji jednom mjesečno odlaze u crkvu na misu, zaključuje Markešić.
Dakle, imamo dosta visoku razinu religije kao općeg simboličko-identifikacijskog okvira vjernika nasuprot religiji kao svjetonazorskog okvira. Redovita participacija vjernika malo opada, a raste kritičnost prema crkvi. Crkva je i dalje ustanova visokog povjerenja, ali kao i u sve druge društvene institucije povjerenje u crkvu pada, precizira Zrinščak i dodaje: "Za različite ljude to različito znači“.
Riječki studenti se vraćaju nižoj razini religioznosti
U novom broju časopisa Sociologija i prostor riječki sociolog Željko Boneta objavio je rezultate istraživanja religioznosti riječkih studenata, koje je proveo u ožujku 2015. među 635 studenata Riječkog sveučilišta, i daje analizu rezultata koje je proveo IDIZ. Na temelju njih kaže da se klatno crkvene religioznosti studenata vraća prema nižoj razini religioznosti, nakon njezina iznimnog porasta u devedesetima, kada je religioznosti studenata bila izjednačena s religioznosti odraslih.
Ogromna većina ispitanika odgojena je u tradicionalnoj religioznosti i konfesionalno se identificira, ali su uočeni otkloni jer su, primjerice, na vjeronauk išli sudionici koji nisu religiozno odgajani u obitelji, ili ne prepoznaju vlastitu konfesionalnost, kaže Boneta.
Iako je vjerovanje u postojanje Boga najprihvaćenija od četiriju ponuđenih vjerskih istina ispitanika (53,7 posto nasuprot istraživanju iz 1999. kada je tako odgovorilo 77,2 posto, odnosno 2012. – 78,7 posto), nevjera i sumnja u Božje postojanje karakteristika je gotovo polovine uzorka, kaže Boneta i zaključuje da stoga vjerovanje u Boga nije opće mjesto svjetonazorske društvene normalnosti, barem kada je u pitanju studentski uzorak.
Kada je riječ o religijskoj participaciji u misama, dominiraju blagdanski praktikanti (42,5 posto), a slijede apstinenti (34,7 posto), dok je redovitih praktikanata iznimno malo. Redovitije prisustvovanje misama neatraktivno je za većinu studenata, tako da najveći dio ostaje povezan s crkvom samo prigodno, blagdanski.
Vidljivo je da religioznost usvojena u obitelji kasnije kod većine prelazi u povremene blagdanske obredne aktivnost ili se iskazuje kao (trenutni?) prekid veze s vjerskom zajednicom, ističe Boneta i zaključuje: Riječki studenti su u svim pokazateljima aktualne religioznosti manje religiozni od prosjeka mladih, koji su opet manje religiozni od prosjeka opće populacije.
Mladi, a posebno studenti u okviru njih, opet su najmanje religiozna skupina u hrvatskome društvu u svim pokazateljima institucionalne religioznosti odnosno crkvenosti, naglašava Boneta i ocjenjuje da "nekonzistentnost identifikacije, ponašanja i vjerovanja" sugerira da je i dalje na djelu "religija a la carté", koja uključuje vrlo sporadične veze s crkvenom organizacijom.
Najmanje religiozni najrazvijeniji dijelovi Hrvatske
Na pitanje na što upućuju rezultati navedenih istraživanja, Dinka Marinović Jerolimov podsjeća na podatke iz 1980-ih godina, kada je uočen blagi porast religioznosti mladih. Kako su mladi u socijalizmu bili najmanje religiozan dio populacije, te su promjene kod njih i najuočljivije. Mladi iz Hrvatske i Slovenije tada su bili najreligiozniji među mladima bivše države, pa se to već tada smatralo indikatorom nadolazećih promjena.
Zrinščak ocjenjuje da je istraživanje zanimljivo i da daje važan uvid, ali napominje da treba voditi računa o dvije stvari. Prvo, da je riječ o studentima, a oni nisu mladi, a mladi nisu ukupna populacija Hrvatske. Drugo, riječ je o riječkim studentima, dakle iz regije Primorja i Istre u kojoj je već zabilježena niža razina religioznosti.
Studenti u Zagrebu i u Rijeci nisu isto, napominje Zrinščak.
Tekst se referira i na istraživanje kolege Gordana Črpića i mene, u kojem smo utvrdili da se radi o stabilizaciji religioznosti, u kojoj su mladi slični ukupnoj populaciji, kaže Zrinščak i napominje da njegovo i Črpićevo istraživanje gleda u širem vremenskom rasponu, bez regionalnih razlika.
Istraživanje je također potvrdilo da su razlike u religioznosti među mladima u Hrvatskoj prije svega ambijentalne i socijalizacijske, ističe sociologinja religije s IDIZ-a Dinka Marinović Jerolimov. Ambijentalne razlike govore da je religioznost najmanje rasprostranjena u najrazvijenijim dijelovima Hrvatske u Istri i Primorju, te u zagrebačkoj regiji, dok je npr. u Istočnoj Slavoniji najrasprostranjenija.
To se vezuje jednim dijelom i s modernizacijskim efektima, ali i s drugim povijesno-kulturološkim pitanjima, koja npr. podrazumijeva i prisutnost iste ili različitih religijskih tradicija. S druge strane, socijalizacijski element pokazuje da je najmlađi dio mlade populacije, još uvijek najviše vezan uz obitelj, ujedno i najreligiozniji, objašnjava ona.
Mladi nisu birali religioznost
Znanstveni savjetnik s IIP-a Ivan Markešić ocjenjuje da nema mjesta ni ushićenju ni čuđenju velikom broju onih koji se nominalno iskazuju kao katolici. Većina roditelja današnjih srednjoškolaca kršteni su kao odrasle osobe nakon 1990. godina. Kao novootkriveni pripadnici Katoličke crkve učinili su sve da i njihova djeca imaju 'papir', odnosno krsni list, kako u životu ne bi imali 'konfesionalnih problema' prigodom sklapanja braka, kumstva, sahrane itd, te da ne bi bili stigmatizirani kao komunjare, ateisti i jugonostalgičari, ističe Markešić i dodaje:
Institucionalna religioznost mladih jednaka je onoj njihovih roditelja, jer je mladi nisu birali. A to znači da se u hrvatskome društvu s institucionalne, ponajprije obrazovno-odgojne, državne ateizacije društva, koja je vršena do kraja 1980-ih, prešlo nakon 1990. na institucionalnu, opet ponajprije obrazovno-odgojnu teizaciju društva. U tome smislu, glavni jamac toliko visoke institucionalne religioznosti hrvatskih građana, a time i riječkih srednjoškolaca, jest hrvatska država, zaključuje sociolog Markešić.
Teško je reći mogu li riječke promjene biti pokazatelj trendova i za druge dijelove Hrvatske, odgovara Zrinščak i dodaje: "Mislim da ne. Tu postoje različiti uzroci, jedan je i religija kao distinktivni faktor u područjima prema našim istočnim susjedima, a u zapadnim područjima to nije religija nego jezik, jer su ondje u okružju također katolici. Razlog može biti modernizacija, i drugi."
On upućuje na činjenicu da u Hrvatskoj postoji vrlo niska razina socijalne mobilnosti, da studenti nemaju jednaku mogućnost studiranja te da većinom dolaze iz privilegiranih slojeva i bolje obrazovanih roditelja. Zato treba biti oprezan da se te ocjene ne prenose na cijelu populaciju, zaključuje profesor sociologije s Pravnog fakulteta.
Dinka Marinović Jerolimov prepušta taj odgovor narednim istraživanjima. "Tada ćemo znati u kojem opsegu ili smjeru će se te male promjene kretati", odgovara.
Što znači "nacija vjernika“?
Bonetin tekst o rezultatima istraživanja u jednom je dnevniku na naslovnoj stranici doživio naslov: "Nacija vjernika". Kako sociolozi religije komentiraju takvu interpretaciju, kao točnu, informativnu ili manipulativnu?
Takva ocjena je "nedovoljno diferencirana". Ako je po iskustvu s naslovima, najradije ne bih davala izjave za novine čija je osnovna logika prodaja, jer bombastičnim naslovima žele privući čitatelje, odgovara Dinka Marinović Jerolimov.
Religija je u toj mjeri društveno i individualno osjetljiv fenomen da je to uvijek čitateljima privlačna tema. U najvećim tzv. "kulturnim ratovima" oko pojedinih tema, od vjeronauka u javnim školama, pobačaja, homoseksualnosti, vrste bračnih zajednica, kontracepcije, razvoda braka itd., uvijek su uključene i vjerske zajednice koje o njima zastupaju svoje stavove, kaže sociologinja s IDIZ-a i zaključuje: "A vjernici o tome najčešće imaju definirane stavove koji nekada dijelom jesu, a često i nisu u skladu sa stavovima vjerskih zajednica kojima pripadaju".
Zrinščak smatra da naslov „nacija vjernika“ može stajati samo na jednoj općenitoj razini. Kad sam pročitao novine i sad kad sam pročitao Bonetin tekst, vidio sam da su njihove poruke različite, kazao je.
Ta interpretacija je sve od navedenoga: i točna i informativna i – baš zbog toga – manipulativna, kaže Markešić. Njome se željelo potvrditi podatke iz Popisa 2011. o gotovo 90 posto građana pripadnika Katoličke crkve, kao i to da su riječki srednjoškolci iskazali crkveno pripadanje koje imaju i njihovi roditelji.
No, interpretacija zacijelo može biti jako manipulativna. Njome se željelo danas, kada traju prijepori o tome jesmo li sekularno ili vjerničko društvo, poručiti svim promotorima sekularnosti i sekularnih vrijednosti da oni u ovome društvu nemaju što tražiti, kaže Markešić i zaključuje: "Naslovom da je Hrvatska 'Nacija vjernika' željelo se svima onima koji se trude ukazati na važnost izgradnje hrvatskoga društva kao sekularnog društva, poručiti: 'Uzalud vam trud, svirači!'". (Ivo Lučić/Hina)
