Nepodnošljiva je lakoća kojom premijer lansira verbalne bravure

Zoran Milanović iz petnih se žila trudi dokazati koliko je nevješt u komunikaciji. Antologija njegovih verbalnih autogolova bogatija je i za 's neba pa u rebra' opasku o predsjedniku države - ne nužno Josipoviću, ali ta paralela je neizbježna - koji smije zatajiti istinu, a premijer kao ne smije.

Pročitajte i ovo odgovor predsjedniku Anušić najavio veliki mimohod i odbrusio Milanoviću: "Ja bio protiv? Tada sam bio u svom Antunovcu. A on, nestane pa se onda probudi..." objava na društvenim mrežama Oglasio se Milanović: Možete li pretpostaviti na koga je mislio?

Nije to posve promašena teza jer u Hrvatskoj je doista puno lakše biti predsjednik nego premijer. Svakoga ćete saslušati, svakome biti rame za plakanje i onda općenito pozvati nekog drugog, da taj problem riješi.

No, ono što je fantastično jest nepodnošljiva lakoća kojom aktualni premijer lansira verbalne bravure i onda danima poslije objašnjava što je zapravo htio reći. Zašto se, posve nepotrebno očešao o instituciju predsjednika i otvorio još jedan nepotrebni front, teško je objašnjivo.

Tjedan kolektivnog teatra zabuna kod vladajućih

Njegov utjecaj je izgleda zarazan, pa smo protekloga tjedna svjedočili kolektivnom teatru zabuna kod vladajućih, na temu ima li uvođenja novog poreza na štednju, ili ga, kao što su prije obećali - nema.

Ima ili nema? Tko bi ga znao. Za sad nema, no možda će i biti. A ako i bude to nije novi porez nego zapravo stari. To jest stara je ideja o tom porezu, a nova bi bila primjena. Pa ga ne trebamo gledati kao novog nego kao starog iako tog poreza sada nema i tek će ga biti u budućnosti. Možda. Kakav kaos. Vladi uz glasnogovornika hitno treba i tumač.

Sindikati su digli ruke od ove Vlade. Uz sva ostala neslaganja još ih je i ubola Milanovićeva opaska o nespremnosti na reforme, u kojoj su se vjerojatno prepoznali.

I sad bi sindikati da Milanovićevi odu, a dođu neki drugi. A jasno je da ti neizrečeni drugi, mogu biti samo HDZ i prijatelji. Zašto sindikalisti misle da bi im s njima bilo lakše i bolje, zanimljivo je pitanje na koje za sada nema iskrenog odgovora. No, kako god bilo, ti drugi, prema istraživanju popularnosti stranaka, postali su prvi i pretekli vladajuću koaliciju. I kažu da imaju razrađenu strategiju i spremne projekte za blisku budućnost.

Sve redom investicije koje su se spominjale i u doba kada su bili na vlasti, i koje tada nisu realizirali. Ali bismo trebali vjerovati da će to učiniti sada, iz drugog pokušaja. Jeste li i vi primjetili da se kod nas svi manje hvale onim što su učinili, a više se diče onim što planiraju? To se zove vjera u svijetlu budućnost.

Pljuska i pljuvanje u lice struci

A onog što je učinio morao bi se sramiti Lee Joon Seok, kapetan potonulog južnokorejskog trajekta. Nakon havarije, u sebičnoj i sramotnoj borbi za svoj mali život, potpuno je zanemario procedure i dužnosti kapetana, kukavički među prvima pobjegao i ostavio na stotine bespomoćne djece da umru, bez ozbiljne šanse da se izvuku. Kakva pljuska i pljuvanje u lice struci, kakav šok i bol za roditelje.

Zbog propuha u državnim financijama, odumiru i venu stvari na koje smo bili jako ponosni. Tužno zvuči podatak da je u nas drastično opao broj transplantacija. Posebno ako se sjetimo koliko je truda, vremena i sredstava uloženo u prosvjetiteljski rad, u objašnjavanje kako je nadasve humano donirati organe i nekome, nakon vlastite smrti, omogućiti život. Od naslova vodeće zemlje po postotku transplantacija, padamo prema običnom prosjeku. A to je šteta jer dobre je stvari lako uništiti, a teško ponovno uspostaviti. Za neke bi stvari ipak uvijek trebalo biti novca.

Ono što je, nažalost, u porastu je količina i intenzitet virtualnog nasilja. Najnoviji slučaj s golišavim fotografijama djevojčica ponovno je upozorio na tu neželjenu, ali istodobno tako popularnu i brzošireću dimenziju društvenih mreža.

Društvene mreže mogu biti opako oružje u zlim rukama

I dok se zakonodavci dovijaju kako formalno i praktično zauzdati ovaj problem, čini nam se da odgovornost, kada je riječ o maloljetnim osobama, primarno stoji u roditeljskom domu. Roditelji moraju znati što njihovo dijete radi na internetu, objasniti mu opasnosti i moguće posljedice nekih naizgled bezazlenih postupaka. Jer društvene mreže su šarena igračka dok se njima igramo, ali mogu biti i opako oružje u zlim rukama... a onima sa lošim namjerama barem ne bismo trebali pomagati.

Ono što želimo da svi vide su naše more, otoci i obale. Planine, rijeke i polja. Gradovi, kuhinja, ljudi i običaji. Kompletna turistička ponuda. Uskrsni produljeni vikend donio je ohrabrujuće brojke i dojmove, bez obzira što je vrijeme moglo biti i bolje. Posebno raduje što sve više shvaćamo da se više ne može osloniti samo na sunce i more.

Sve veći broj mjesta i regija pronalazi i afirmira turistima zanimljive lokalne posebnosti... kao npr. veliki festival žudija u Vrlici.

Turizam znači i žrtvovati malo svoga komoditeta kada je to potrebno. Stanovnici Dubrovnika ovih dana žive u gužvi i uz brojna ograničenja... ali veliko druženje katoličke mladeži koje je u grad dovelo više od 35 tisuća ljudi, prilika je i reklama koje se ne smiju propustiti... a i šušur ima svoj mediteranski šarm.

U sportskom smislu tjedan je košarkaški

U sportskom smislu, tjedan je bez sumnje košarkaški... počelo je Durantovim najluđim košem cijele NBA sezone... a nastavilo se fantastičnim, nezamislivim vikendom hrvatskih klubova na beogradskom Final Fouru regionalne lige. Očekivati hrvatski finale, a put do njega vodio je preko Zvezde i Partizana, tvrdih favorita na domaćem parketu, bilo je optimistično do granice ludosti. Pa ipak, dogodilo se. Hrvatska klupska košarka izlazi iz zapećka. Imat ćemo dva euroligaša dogodine. U kombinaciji s euforijom oko reprezentacije na prošlom Euru, živimo najveću sezonu hrvatske košarke u zadnjih dvadesetak godina, a usput su vraćeni i neki stari dugovi.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook