Sabor je u četvrtak raspravljao o prijedlogu da se posljednja srijeda u veljači proglasi Nacionalnim danom borbe protiv vršnjačkog nasilja. Žustra je i rasprava posljednjih dana o uvođenju uniformi u osnovne škole. Zagovornici tvrde kako bi to pridonijelo smanjenju socijalnih razlika pa tako i zadirkivanja među djecom. Svi osuđujemo, svi se zgražamo nad djecom zlostavljačima, svi silno želimo spriječiti i zaustaviti nasilje među djecom. Načelno.
Pročitajte i ovo
Što činimo kada se ono događa pred našim očima? Ekipa Provjerenog i tri djevojčice inscenirale su tu situaciju, usred bijela dana, u središtu Zagreba. Reakcije su naprosto šokantne, odnosno izostanak istih.
Svako treće dijete doživjet će verbalno ili fizičko nasilje u školi ili oko nje. I to svaki dan. Na nekoliko insceniranih situacija, starije curice "ubijaju" mlađu, ljudi stoje pored i nitko živ ne reagira.
Sastavni dio odrastanja
Vršnjačko nasilje, popularno zvani bullying sudeći prema istraživanjima sastavni je dio odrastanja. No, mora li biti i što mi, odrasli možemo učiniti da to promijenimo? Priču donosi magazin Provjereno.
Sunčica, Tonka i Sofija već nekoliko godina pohađaju dramske grupe teatra Tirena, a tu su kako bi odglumile situaciju vršnjačkog nasilja. Sunčica i Tonka za potrebe snimanja okomit će se na manju Sofiju. Na prometnoj tramvajskoj stanici željeli smo vidjeti kako će reagirati slučajni prolaznici i sve zabilježiti kamerom.
Ozvučili ih i pripremili za početak eksperimenta. One hodaju, dolaze do stanice, sjedaju i počinje maltretiranje. Grube riječi i uvrede pljuštale su bez prestanka. Ljudi su pogledavali, osvrtali se, ali bez ikakve konkretnije reakcije. Sofija je samo stajala i slušala, povremeno tek reagirajući. Moleći.
Nema reakcije ni na pola metra udaljenosti
Gospođa koja stoji tek pola metra od djevojčica, čuje i razumije svaku riječ. Unatoč tome ništa. Na istoj tramvajskoj stanici par trenutaka kasnije gospođa s torbom i mladić u crnom kaputu primjećuju da nešto nije u redu. Oboje pogledavaju u više navrata, pozorno slušaju. I baš kada smo pomislili da će se umiješati, stigao je tramvaj i to više nije bio njihov problem. Situacija koju smo toga dana vidjeli puno previše puta.
Mobitel, odjeća ili primjerice frizura, sve su to platforme na temelju kojih se provodi bullying. Dječaci su skloniji fizičkom nasilju dok su djevojčice u pravilu okrutnije na riječima. Njihove su uvrede konačno dovele do onoga što čekamo već dulje od pola sata.
Nakon pola sata - spas
"Što je vama cure? Hoćete da vam policiju pozovem? Što maltretirate druge djevojčice koje su mlađe od vas? Što je smiješno? Nađite nekog sebi ravnog pa se prepucavajte", reakcija je jedne prolaznice. Reagirala je instinktivno i trenutačno, čim je shvatila što se događa. Nije čekala da netko drugi nešto učini. Prva toga dana. Pred naše kamere ipak nije željela i zato smo joj sakrili identitet. Djela ionako govore sama za sebe.
Na zagrebačkoj Trešnjevci tri su djevojčice i dalje igrale svoje uloge. Gospođa kraj njih sluša već dulje vrijeme, ali ni ona ne reagira. Sofija je peti razred, Sunčica i Tonka šesti. U višim razredima, nasilno ponašanje, naročito ono verbalno rapidno raste. Uslijedila je ipak još jedna reakcija nakon određenog vremena.
"Pogledaj nas kako izgledamo i pogledaj sebe. Od-vra-tno! Ona ti se...", krenula je nova salva uvreda, kad je odlučila reagirati još jedna prolaznica.
"Možete li prestati, molim vas?", preklinjala je Sofija, na što je ruganje postalo još jače. "Mojete li preeestat moljim vaaas. Di ti je sad tvoja mamica? Ajde, di je?! Kom ćeš... ajde, nazovi ju! Pa nema mobitel. Ha da, nema ona novaca za to. Ma daa kad živi na Jakuševcu", nastavile su Sunčica i Tonka s glumom.
"Baš ste hrabre. Krasne ste. Vas dvije. Mislim tko je hrabriji i ljepši... Vas dvije ste se okomile...", prekinula ih je prolaznica.
Disperzija odgovornosti
Tu smo se umiješali i mi i objasnili o čemu se radi, da je riječ o eksperimentu. Gospođa Zrinka Jendričko nam je rekla da ima djecu i ne može ni zamisliti da u ovakvoj situaciji nitko ne reagira. No i kraj nje su bili oni koji su šutjeli, jednostavno se izmaknuli.
Gospođa Zrinka, kaže, učinila je isto i prije nekoliko mjeseci. Toga su puta u pitanju bili dječaci, a ona ne dvoji da bi isto opet ponovila.
Reagirala je i gospođa Kristina Šesto. "Nisam bila prije skužila o čemu se radi, ali kad sam skužila, morala sam reagirati", kaže. Da nitko drugi ne reagira, kaže, nije ni primijetila. Zašto? To je pitanje koje si svatko od njih mora postaviti. "Zapravo ovisi od osobe do osobe i zapravo u kojoj situaciji se nalazimo. Ovdje ste na stanici gdje ima dosta ljudi, ljudi će se pomaknuti i reći će, ok pa ima tu netko drugi i on će sigurno prije reagirati pa ću se ja okrenuti i praviti da ne vidim", kaže gospođa Kristina.
Ono o čemu govori Kristina u psihologiji se naziva disperzijom odgovornosti. Što je više ljudi u okruženju, to je manja vjerojatnost da će pojedinac preuzeti odgovornost i reagirati, u ovome slučaju spriječiti nasilje.
Iako su svoj zadatak shvatile ozbiljno i odradile ga besprijekorno, vrijeđati i verbalno napadati mlađu Sofiju, priznaju, iako odglumljeno nije im bilo svejedno. Većini ljudi koji su stajali kraj njih, kaže Tonka, kao da jest. Granica koju nisu prešle, ona je fizičkoga napada.
