Nakon priloga o socijalnim radnicima javili su nam se brojni studenti socijalnog rada ponosni na odabir svog poziva. Zašto je to plemenit posao podsjetile su ih dvije žene iz naše priče koje su za mnoge svijet učinile ljepšim mjestom za život. Dva grada i dvije socijalne radnice. Vera u Slavonskom Brodu, a Ružica u Rijeci. Njihova svakodnevica jest slušanje najtežih probleme ljudi, a ruke su im često vezane. 'Kad padne prvi snijeg, mislim se: Bože, di je Stanko, hoće li se smrznuti kad se ja smrzavam u nekakvoj nedovoljno zagrijanoj prostoriji', priča za Provjereno Ružica Nimić iz CZSS-a Rijeka. Osim novčane pomoći, njezin posao bio je napraviti Stanku osobnu iskaznicu, osigurati državljanstvo. Ali čeka ju još jedan veliki zadatak. Stanko bi trebao otići u dom, ali još to ne želi. Ima 85 godina i živi sam u potkrovlju bez grijanja, kupaone, kuhinje, a još je i gotovo slijep.
Pročitajte i ovo
'Ja sam zadovoljan, jer vidim da je život da bolje ne može biti. Pošto sam ja skroman i malo tražim u životu, meni je to čisto dovoljno', kaže Stanko Fridel. Ružica smatra da zaslužuje bolje, pa ostaje uporna. Kao što je godinama bila uporna u pomoći Azrinoj obitelji. 'To je nešto što je vrijedilo truda, bez obzira na broj sati ili dana', veli Ružica. Ružicu smo pratili u posjeti Azri, gospođi koja je prije, kako kaže, živjela u baraci. 'Dolje nije bilo poda, to je uredno bilo, ali ti baraku ne možeš urediti, ne možeš spriječiti da dolazi ni voda, ni vlaga. Strašno! Dojam, katastrofa', priča Ružica. Azrin muž je umro i ostala je sama s dvoje djece. Zapravo, ne baš potpuno sama. 'Nemam riječi za tu ženu, stvarno mi je pomogla, ja joj se jako zahvaljujem, koliko meni toliko i mojoj djeci, pomogla je meni da dobijem ovaj krov nad glavom, nemam riječi, sve hvale', rekla nam je Azra Gecaj. 'Često znaju ljudi doći u centar, očekuju da ćemo mi dati stan, da ćemo mi riješiti sve njihove probleme. Mi možemo ono što nam zakon dozvoli', pojasnila je Ružica.
Grčevita borba za pomoć
O kakvim zakonima mama i tata pričaju s Verom Šarić iz CZSS-a Slavonski Brod, djeca se ni ne trude čuti. Ova sedmeročlana obitelj živi u samo dvije prostorije. Kupili su i jedva otplatili prostor koji se ipak ne može nazvati domom. Htjeli su izgraditi novu kuću, i računali da će dobiti građevni materijal od Hrvatske, ali su im preporučili da povuku molbu za pomoć. Problem je što nisu na području od posebne državne skrbi, već dvadesetak kilometara izvan. Zato je Vera tražila promjenu zakona koji bi vrijedio za mnogočlane obitelji poput ove. 'Mi socijalni radnici možemo imati ne znam koliko srce, ali mi ovo sami ne možemo riješiti', kaže Vera. Dva mjeseca kasnije, gospođa Vera na korak je do ostvarenja svojih želja, nakon priloga javila joj se gospođa koja sada s njom dijeli istu želju. 'Pravnica je, ima na koji način bi se to moglo realizirati. Eto, ja očekujem i njenu podršku', istaknula je.
I tu nije kraj lijepim promjenama, stigli su i pozivi za pomoć velikoj obitelji Bakunić i prikupljena je polovica potrebnih novaca. 'Aktivnosti za pomoć ovoj obitelji su započete. Uglavnom donatori žele biti anonimni', naglašava Vera. Anonimni nisu htjeli ostati studenti socijalnog rada, koji su nas kontaktirali putem maila odmah nakon emitiranja priloga. 'Ovakve priče kakve ste vi prezentirali nam daju snagu i novi vjetar u leđa, te nas podsjećaju na snove s kojima smo se upisali na fakultet, a koji su se putem nekako izgubili', piše u e-mail studenata redakciji Provjerenog. Tako nam je pisao Ivan Maričić, student treće godine. 'Moju profesiju uvijek po medijima nekako pokazuju kao da smo mi neki... Kao da se školujemo tako da jednog dana otimamo ljudima djecu pa ono kao ti studiraš socijalni rad, aha ti si onaj koji otima ljudima djecu', objasnio je Ivan.
Obiteljsko zvanje
Pisala nam je i Josipa Topolko, koja je izabrala isto zanimanje kao i njezina majka. 'Znam da vrlo često i nama priča i mom ocu i meni i mom bratu priča o svom poslu, o teškoćama s kojima se suočava i onda ostanu neriješene neke stvari kako će sad to i kuda dalje i to', napisala je. Zato su je Ružica i Vera posebno dirnule. 'Isto tako ta njihova upornost i iskorištavanje resursa kako na državnoj razini tako i na razini znači lokalnoj, znači od civilnog društva, od pojedinaca, obitelji koje su spremne pomoći, eto izmamiti osmijeh na lice ljudima kojima je to potrebno', dodaje Josipa.
Kao što je Ružica izmamila Azrin osmijeh, Vera je sličan uspjeh imala kod obitelji Has. Uspjeli su ostvariti prava zbog života na području posebne državne skrbi i izgraditi novu kuću. Vodila ih je kroz pravni postupak, pozivala udruge i medije na humanitarne akcije. Tako im je kuća opremljena. Vera može reći da je sudjelovala u stvaranju sretnog kraja jednog poglavlja obitelji Has i tako olakšala djetinjstvo za njihovo desetero djece. Dvije godine prije odlaska u mirovinu Vera i dalje pokazuje da mali čovjek može napraviti velike promjene… to želi, kao i njezina kolegica Ružica. Nisu samo prekrasno utjecali na obitelji koje poznaju, već i one koji će ih jednog dana naslijediti.
