„Kad u rat krenete tako mladi imate neke svoje dječačke snove. U početku sam razmišljao ponovo se vratiti sportu, jer sam se njime bavio u počecima mladosti. Ali su se ti snovi vrlo brzo pogasili jer je vrijeme sazrijevanja došlo vrlo brzo, a jednako tako brzo nestaju i sve ambicije. To je problem moje generacije, pogasilo se sve odjednom. Više nemate vremena razmišljati o dječačkim snovima, nego morate brinuti o vlastitom životu“, priča nam Franjo Barunčić, koji je s 20 godina kao dragovoljac krenuo u rat još 1991.
Franjo se sa služenja vojnog roka u JNA kući vratio 1990. godine u ožujku. Mirisalo je već tada na nešto gadno, ali malo tko je očekivao baš pravi rat. Franjo je našao posao u Austriji gdje je radio do '91. A onda je počelo.
„Kad sam shvatio da je situacija u Hrvatskoj puno ozbiljnija vratio sam se i pridružio oružanim snagama kao dragovoljac“, priča nam Franjo, koji je prošao mnoga ratišta tih ratnih godina, no detalje ne spominje.
Olujom je i za njega završio taj turbulentni dio života i valjalo se odlučiti za put kojim će krenuti. No, lako mu nije bilo.
Životna prekretnica
"S obzirom na proteklo razdoblje, tih pet godina sudjelovanja u Domovinskom ratu i svih situacija doživljenih, završetkom Oluje ostao sam djelatna vojna osoba u Oružanim snagama. Tad je bila životna prekretnica koju odluku donijeti i kojim putem otići.
Ostvarilo se što se očekivalo, dobila se država, svi smo bili svjesni da je to neki naš kraj u principu, to je bilo u podsvijesti.
No, bio sam mlad i bilo mi je teško odlučiti. Nisam tada bio siguran kojim smjerom ići, pogotovo zato što su događanja toliko bila brza i situacija se razvijala da svijest nije sazrela da bi mogla donositi bilo kakve odluke. Bez obzira što su odluke koje su se donosile tijekom rata bile toliko važne i odlučne. Ali kad trebate nešto za sebe odlučiti shvatite da ste ranjivi. Jer sad se trebalo asimilirati u jedno drugo društvo“, priča nam Franjo, objašnjavajući da ratna događanja u čovjeku pobuđuju najdublje emocije.
„Vi ste druga osoba, na traci ste na kojoj sve jako brzo ide. Ne stignete pomisliti na neka druga zbivanja jer o vama ovisi vaš život i život drugih ljudi. To vas obilježi i vrlo je teško stati i reći da to više niste vi. To je ta težina odluke. To su duboka proživljavanja i emocije, stopite se s tom situacijom i nestajete kao osoba koja ste bili prije. Zato je teško donijeti odluku“, prisjeća se Barunčić.
U vrijeme kad je dvojio hoće li ostati djelatna vojna osoba ili će krenuti nekim drugim putom, ključnu je ulogu odigrao njegov otac. Franjo se odlučio za vojni poziv, a otac ga je uspio nagovoriti na studij, da mu otvori neke nove vidike. „Tada sam shvatio i drugu dimenziju svijeta, ne samo onu koju sam živio pet godina. Na taj način sam uspio prebroditi taj prelazak u civilno društvo. Studentski život mi je apsolutno pomogao i potpuno sam se posvetio studiju i civilnom društvu. Studirao sam uz rad, što je značilo da imam paralelno obaveze na poslu, ali i novi dio života, onaj kojeg do tada nisam poznavao. Dotad sam vrtio stalno vojnički film i ratne priče. Sad odjednom imate nešto sasvim drugo“, kaže Franjo.
No, nije iz ratnog filma izašao preko noći, a malo je reći da je početak bio težak.
„S obzirom da je početak bio težak i sam nagovor je bio vrlo težak. Otac i ja smo pregovarali, jednostavno nisam bio spreman jer nisam znao mogu li 10 minuta sjediti na jednoj stolici, nekoga slušati i prikupljati informacije. Zbog toga sam odlučio ponovo upisati srednju večernju školu, kako bih svatio da li to mogu. To sam uspio završiti i onda sam shvatio da je to ipak prilika koja se može iskoristiti. U početku mogu reći da je to bio nekakav „bajpas“ da bih uopće krenuo na studij, učiti i davati ispite i sve ostalo što ide. To je za mene bila prekretnica u dijelu prelaska iz vojnog u civilni dio“, priča Barunčić.
Osim što mu je fakultet izvukao um iz „ratnog zarobljeništva“, pomogao mu je i u vojnoj karijeri kojoj je ostao vjeran do danas. I kaže da nije požalio.
"Nikad nisam htio raditi u odori"
Za razliku od njega, Petar Lovrić nikad nije htio raditi u odori. „U glavi nikad nisam htio biti vojnik i ono što nisam sebe vidio nikada kao kroz karijeru u vojsci ili policiji. Moj je život uvijek bio poduzetništvo“, priča nam Lovrić, također dragovoljac Domovinskog rata koji je vjerojatno većini naših čitatelja odnekud poznat.
Nije ni čudo, jer Lovrić se pojavljuje u medijima već gotovo dvadeset godina, što kao aktivan član nekih braniteljskih udruga, što kao jedan od inicijatora brojnih projekata za branitelje (poput mjera za zapošljavanje, sudjelovanja u donošenju zakona, ali i osnivanje Fonda hrvatskih branitelja), što kao aktivan član Hrvatske udruge poslodavaca.
Lovrić je i prije rata krenuo u poduzetničke vode, bio je vlasnik obrta, no onda su stigle devedesete.
„Uključio sam se najprije u nenaoružane odrede 90. godine. Na poziv Mladena Vedriša i Antuna Tusa kad je Vukovar vapio, na Velesajmu je okupljeno najprije 200, a kasnije 400 dobrovoljaca. Mi smo bili prvi ešalon za proboj za Vukovar, no on nije uspio, a mi smo ostali u Vinkovcima. U tom trenutku sam bio najprije koordinator dobrovoljaca, kasnije sam preuzeo zagrebački samostalni bataljun. Nakon toga dvije godine bio u specijalnim postrojbama kod generala Rose, dobar dio sam proveo na ratištu u Bosni. Bilo je intenzivno“, kaže Lovrić.
"Rat nije završio Olujom"
Iako većina ljudi u Hrvatskoj Oluju povezuje sa završetkom rata, Lovrić se s tim ne slaže.
„Rat je praktički završio 96. godine. Oluja je bila sjajna vojno-redarstvena akcija, ali rat je zapravo završio 27. lipnja kapitulacijom vojske RS u Vukovaru. Ljudi su ubijani još te godine i mislim da je došao trenutak da Hrvatska obilježva zaista završetak Domovinskog rata“.
Nakon svršetka rata Lovrić nije imao nedoumica – odoru je zamijenio civilnom odjećom i vratio se poduzetništvu koje je oduvijek bilo njegov izbor. No, još se dosta vremena bavio ratnom tematikom pomažući rad braniteljskih udruga.
„To ratno prijateljstvo nas veže, nastojali smo biti aktivni. Kroz udrugu sam aktivno sudjelovao u volontiranju za poduzetništvo, za mjere politike zapošljavanja. Praktički 17 godina sam aktivno volotirao gotovo sa svim Vladama, od mjera politike zapošljavanja, samozapošljavanja, zadrugarstvo, Fond branitelja, Fond za stipendiranje... Zanimljivo je da su branitelji iz Fonda branitelja školovali do sada preko 80.000 djece kroz godišnje stipendije, što se vrlo rijetko spominje, a to je gotovo preko milijardu kuna vrijednosti, što je jedan fascinantan podatak“, kaže Lovrić.
I on je, poput mnogih koji su tih poratnih godina krenuli u poduzetničke vode, bio donekle razočaran.
„Moram priznati da sam očekivao da ćemo poslije Oluje možda brže stvarati uvjete za razvoj poduzetništva, međutim te su godine bile dosta teške. Bila je velika nelikvidnost, neplaćanje, podrška za male poduzetnike bila je lako loša, ali moglo se i tada bez problema hraniti obitelj. Tih devedesetih godina dosta je ljudi bilo uključeno u stvaranje pravnog okvira da oni najugroženiji, znači obitelji poginulih i invalidi, dobiju zakonski okvir da mogu riješiti trajna prava. Mislim da je to država vrlo korektno napravila. Uvijek je bilo prigovora zašto nema radnih mjesta, ali ona nisu želja, nego ako gospodarstvo ide naprijed onda ih imamo“, kaže Lovrić, koji priznaje da je u svemu tome bilo dosta lutanja.
„Probali smo kroz samozapošljavanje branitelja, ali tih devedesetih godina to je išlo jako loše. Preko dvije tisuće kredita koji su podijeljeni za poljoprivredu i subvenciju preko 90 posto ih je propalo jer naprosto mora sve narastati i društvo“, priznaje Lovrić.
Bezbolna transformacija
Za razliku od velikog broja njegovih ratnih drugova, njegova transformacija iz ratnika u civila je, kaže, bila prilično bezbolna.
„Tu je obitelj koja je velika podrška, djeca su tu koja imaju svakodnevni ritam i obaveze. Osobno nisam doživljavao nikakve probleme i traume. Imao sam puno ratnih prijatelja koji su se teško uključivali u civilno društvo, različito smo osjetljivi na određene ratne događaje i na ono što nas je zateklo poslije rata. Hvala Bogu, tih problema nisam imao, ali sam se nagledao puno situacija koje su bile dosta problematične, od zdravstvenih problema, alkohola pa do opijata. Puno naših kolega na kraju čak pobjeglo u suicid, što je najdramatičnije. Međutim, treba odati priznanje svim tim obiteljima branitelja koji su u četiri zida proživljavali puno toga, a o tome se malo govori iako su oni možda bili veći nositelji cijele te priče, najprije u čekanju, do trenutka kad se vrate pa ostanu na kraju ostanu oslonjeni samo na obitelj“, kaže Lovrić.
I sam je bivši sportaš i rukometni trener, no najčešće ističe volonterstvo. A toplo ga preporuča i drugima.
„Smatram da se svi građani Hrvatske trebaju uključivati u volonterstvo. Interes je tu velik jer radite nešto što volite. Nitko ne pita navijača koji je interes da putuje s klubom i troši, ne pita se lovca ili ribiča, pa tako i volontere. Kroz volontiranje dobivate veliku ljubav, znanje i beskrajno poznanstvo prekrasnih ljudi. Volontiranje mi je dalo da upoznam zaista cijelu Hrvatsku, sve naše etno specifičnosti, od Slavonije, Podravine, Međimurja, Istre, Dalmacije, Zagore... Stvarno su svugdje ljudi različiti i svugdje su prekrasni. To bude pogonsko gorivo za dalje“, kaže Lovrić, koji će svoje bogato volontersko iskustvo pokušati kapitalizirati u novom projektu kojeg uskoro pokrenuti s kćerkom.
„Krećemo u digitalni svijet, pokrećemo portal koji će se baviti kadrovima, radnim pravom, poduzetništvom...“, priča Lovrić koji je se tome namjerava potpuno posvetiti.
Ratne teme ionako su odavno iza njega.
Strašna tragedija
Poziv Domagoja Mikića
Penava poručio
