Dirljivo pismo mladića iz BiH, Amela Velića, rasplakalo je cijelu regiju, a on je, kako i sam kaže, unatoč tuzi, bolu i grču od kojeg je teško sklapao riječi, napisao voljenoj djevojci na liječenju u Turskoj, ljubavno pismo. Poručio joj je da se bori te da je voli i da će je čekati, no ovom ili na onom svijetu.
Pročitajte i ovo
Pismo koje prenosi portal magazin.ba prenosimo u cjelosti:
"Draga Nizama,
Ovo je trenutak kad želiš da napišeš nešto, a prsti ti se koče. Počneš, a more tuge i bola u obliku suza umiše moje lice. Sjećam se dana kad smo bili jedna duša, a dva tijela. Onaj tvoj osmijeh, ono moje “čupavo”, ono nemirno dijete u tebi koje ne želi da odraste. Svaku noć koju si me budna dočekala dok sam s posla žurio tebi. Tvoj poziv: Čoeku, kad ćeš kući? Stalo je. Vrijeme. Ljudi. Vjetar. Kiša. Oluja. Stade sve… Život nas udari mačem sudbine, i zauvijek rastavi.
Rekao sam ti kad sam ti bio u posjeti u bolnici, da jednostavno tebe ne mogu preboljeti, jer kad si ti u pitanju zaborav ne postoji. Samo se navikneš. Kad se dvoje rastanu, to nije kraj. Ne pika se ljubavi moja s kim šetaš, pored koga se budiš, s kim te pamte drugi. Pika se samo, koga se ti sjetiš kad pogledaš pored sebe dok ti srce luđački skače u grudima. Ranjeno i povrijeđeno…ali jako. Kao ti. Otišla si u Tursku, s božijom voljom. Uz Allahovu pomoć, prohodaćeš ti opet. Učiniću sve da i dalje hodaš putem života, da trčiš ispred mene kao nekad kad sam te ganjao, pa kad te stignem, zagrlim i poljubim. Nije me stid. Prosiću. Prodaću sve što imam. Opljačkat ću banku. Halal bilo doživotna robija, al’ ti ćeš i dalje trčati i hodati svojim nogama, makar tvoj nijedan korak ne bio na putu koji vodi meni. Ni smrt ne znači kraj. Ljubav živi vječno. Znam da i ti kao i ja često mislima odemo na grob naše ljubavi koju živu sahranismo, i ona ruža koja je bila najljepše dugine boje, na mezaru prkosno stoji uprkos kišama i olujnim vjetrovima. Simbolizira našu ljubav. Mnogi su krivi za naš rastanak, al’ vjerujem u Svevišnjeg da ćemo na ahiretu biti skupa. Zajedno s našom bebom, čije rođenje nismo dočekali.
Znam da si me najviše tjerala od sebe jer si znala da zbog šećera ne možeš imati djecu. A znaš koliko žudim za tim da budem otac. Ali, ni zbog toga te nebi ostavio. Ti si bila dijete koje nam Gospodar nije podario. U tebi sam imao sve. Sjećaš se klupe na Vrelu Bosne gdje smo bili bezbrižni? Odvedem te tamo često, u svom srcu. Sjedim i gledam. Vidim te. Nemaš pojma kako mi je lijepo s tobom. Ne odustaj nesuđena ljubavi, bori se. Kažu da Allah s bolešću čisti grijehe. Ti si moja džennetska hurija. Ona vječna. Ako odem gore prije, spremiću ti vječni dom i vječnu ljubav. Gore bebo nema igli, bolnica, doktora, suza. Samo mir i ljubav.
Ne odustaj bebo. Izdrži. U inat sebi! Ti si moj fajter. Ovaj dunjaluk je za tebe borilačka arena. Pobjedit češ jednog dana. Dići češ pehar u inat svima. Pleši bebo. Kao prelijepa polarna svijetlost Aurora Borealis koja na nebeskom svodu pleše svoj najljepši ples uprkos sili zemljine teže koja svim silama pokušava da je privuče sebi i zauvijek prekrije bojom tame. Velikim Bogom se kunem, ako ti amputiraju nogu, i ja ću svoju. Mi smo isti, samo živimo u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Kad god ti teško bude, kad ti srce zatreperi, samo se sjeti mene i odmah ću biti tu. Tu u tvojim mislima. Nek’ mi se smiju u komentarima, neka hrane ego. Ne znaju ljudi tajnu srca moga i tko bi shvatio osim Boga? Pleši bebo, uz melodiju srca moga. Pjeva ti, iako si kilometrima daleko, znam da ga čuješ. Duša nebu, tijelo zemlji, srce tebi. Volim te", tvoj Amel Velić.
