Kroz četiri dana festivala posjetitelji i jazzoljupci svjedočili su širokom diapazon muzičkog izričaja ljepšeg spola kojem je ovaj festival posvećen.
Pročitajte i ovo
Prvu večer festivala otvorila je legenda hrvatske glazbene scene Gabi Novak s pratećim The Jazz All Star Ensemble. Ovaj koncert svojevrsni je nastavak rada na albumu iz 2002. godine pod nazivom 'Pjesma je moj život', koji je snimila na nagovor sina Matije Dedića i time se vratila svojim jazz počecima. Kroz svoj repertoar i muziciranje, Gabi je prezentirala presjek svoje glazbene karijere i podjelila sa publikom svoju ljubav prema jazzu.
Podršku na sceni pružili su joj Boško Petrović, Krunoslav Levačić na bubnjevima, Mladen Bakalović za kontrabasom, Ante Gelo na električnoj gitari te Matija Dedić.
Ovacije publike izmamila je Arsenova skladba 'Kuća za ptice', koju su izveli samo Gabi i Matija na klaviru. Koncert Gabi Novak može se sa sigurnošću nazvati revijom hrvatskog Jazza, a podsjećamo kako je Jazzarella od prošle godine premijerno s Tamarom Obrovac počela predstavljati domaće jazz snage.
Drugi dan pripadao je mladoj, komunikativnoj i zanimljivoj Grace Kelly. Saksofonistica, pjevačica, skladateljica i aranžerka koja je sa svojih nepunih sedamnaest godina 'istinska mlada zvijezda u usponu. Grace je odrasla u obitelji koja nadasve cijeni umjetnost, pa je njezi rani početak predanosti glazbi u potpunosti razumljiv. Osim što svira alt, sopran i tenor saksofon, Grace je vješta i s glasovirom, klarinetom, bubnjevima i flautom, a koliko zapravo nevjerojatno dobro pjeva, demonstrirala je bez suzdržavanja u izvedbama jazz standarda.
Na svom prvom zagrebačkom koncertu nastupila je sa kvartetom odličnih muzičara u kojem se kao gost posebno istaknuo mladi trubač Jason Palmer. Stupivši na scenu, Jason se pokazao kao prava inspiracija. Ponekad se činilo kako Gracein saxofon i njegova truba zajedno pjevaju. Iako iznimno talentirana, tehnički potkovana i ambiciozna, Grace je još mlada i nedostaje joj emocija iskusnog muzičara, no isplati se čekati i sa nestrpljenjem pratiti njezin razvoj.
Nastup koji je dvoranu Zagrebačkog Kazališta Mladih pretvorio u gotovo sveto mjesto, bio je subotnji nastup trenutno jedne od najtraženijih i najaktualnijih jazz glazbenica. Patricia Barber skladateljica je, vokalistica i pijanistica koja djeluje u Chichagu gdje je i rođena 24. ožujka 1956. u obitelji glazbenika. Otac joj je bio saksofonist koji je svirao uz Glenna Millera, a majka blues-pjevačica. Patricia na prvo mjesto stavlja upravo razvijanje vlastitog izričaja, beskompromisno i neovisno, pa ne teži slavi i komercijalnom uspjehu. Unatoč tomu, nametnula se kao nezaobilazna ličnost u svijetu jazz glazbe.
Nježna, a istovremeno energična, karakterna, a blaga, Patricia je pokazala inteligenciju, emociju i osebujnost koja u slušatelju izaziva strahopoštovanje. Jazz, ponekad bossa nova ili prerada nekog standarda; autorske skladbe ili kompozicije Colea Portera koji joj je oduvijek bio najveća inspiracija bili su dio njenog repertoara. Posebno se pokazala kao odlična poznavateljica brazilske jazz scene, a njezin portugalski također nije niti jednog trenutka otavao činjenicu da se radio o Amerikanki bjelkinji. Kvartet koji se zvučno gotovo organski stopio sa glasom i klavirom Patricie Barber činili su Neala Algera na gitari, Michaela Arnopola na kontrabasu i Erica Montzke na bubnjevima. Potonji bubnjar posebne ovacije je dobio za genijalne bubnjarske funk solo točke unutar skladbi, pogotovo u skladbi 'White World' kojom je Patricia Barber zatvorila nastup. Sve u svemu, koncert za pamćenje.
Sunčanu nedjelju nije mogla bolje završiti od posjete zadnje večeri festivala koji je zatvorila Stacy Kent sa svojim kvartetom. Komunikativna, romantična i slatka kao i njeni uzori Doris Day i Fred Astaire, Stacy živi idilu. Udana za Jima Tomlinsona, saxofonistu, skladatelja i producenta te člana kvarteta, putuje i nastupa po Europi te posebno Francuskoj koja joj je kao ljubiteljici šansone i poezije velika inspiracija.
Sama sebe voli nazivati the Great American Songbook pjevačicom. Koncert je bio pitki hommage američkim klasicima, što je doslovce u revijalnom stilu zatvorilo četvrtu Jazzarellu.
