Čak i najgluplji Hrvat zna da u Parnom valjku nikada nije bilo ničega ustaškog, ali su zato 'inteligentni predstavnici istraživačkog novinarstva' iz 'Kurira' to uspjeli pronaći u bubnjaru grupe Damiru Šomenu. Bilo je teško za povjerovati da se skorašnjim nastupima Parnog valjka u Beogradskoj areni može prišiti predznak 'ustaški', ali to se nažalost dogodilo. Srpski dnevnik 'Kurir' podgrijao je međunacionalnu mržnju kod Srba velikim naslovom 'Ustašin bubnjar svira u Beogradu!' i uz zvučni podnaslov: 'Za Arenu spremni!'.
Time je skrenuta pozornost s dvodnevnog spektakla koji će Valjak prirediti u rasprodanoj Areni i uperen prst u dugogodišnjeg bubnjara grupe Damira Šomena. Ono što novinari 'Kurira' nalaze spornim je Šomenov angažman u bendu Marka Perkovića Thompsona.
Šomen je već duže vremena ugledni hrvatski bubnjar, koji je svoj status izgradio kroz veliki broj studijskih angažmana i projekata i nebrojenih koncertnih aktivnosti. Angažman u Thompsonovom bendu bio također profesionalne prirode. No u ovom slučaju je ispalo da je koban, do te mjere da je Valjak morao potražiti bubnjarsku zamjenu za beogadske koncerte u Draženu Šolcu, sudeći po riječima glasnogovornika grupe Sagora Meškovića.
Hoće li ta izmjena utjecati na koncertnu izvedbu najbolje znaju Husein Hasanefendić – Hus i Aki Rahimovski vodeći dvojac Parnog valjka, čiji predstojeći trijumf pred skoro 40.000 Beograđana će imati pomalo gorki okus. Politika se tako umiješala i u postavu jednog od najdugvječnijih i sigurno najpopularnijih hrvatskih bendova koji je upravo zbog pomiješanih nacionalnosti unutar istog uvijek bio orijentiran više ka ljubavnoj poetici, nego prema političkom angažmanu.
Čak je i u vrijeme najveće hrvatske nacionalne agitacije koja je bila posljedica srpske agresije Parni valjak uspio sačuvati zdrav razum unutar svog izričaja i ne zaglibiti u ekstremizam. 1991. godine grupa je objavila pjesmu 'Kekec je slobodan, red je na nas' koja je u to vrijeme bila jedina domoljubna pjesma koja u svom naslovu nije sadržavala riječ 'Hrvatska', ili 'Domovina'. Dakle radilo se o pjesmi koja se nije direktno obraćala isključivo Hrvatima i to je u tom trenutku jednoumlja bio tračak nade da zdrava pamet i kozmopolitski duh nije potpuno iščezao.
Kada se u kasnijoj fazi Valjak i hvatao u koštac sa socijalnim temama unutar pjesama, bilo je to u maniri stare zagrebačke škole pristojnosti (moglo bi se čak reći; nimalo rockerski). To je uvijek više naginjalo ka buđenju generacijske nostalgije, ali kroz introspektivno propitivanje pojedinca koji je samo kap u rijeci društvenih zbivanja.
>> Za koncert Parnog Valjka u Beogradu vlada nezapamćen interes
>> Tehnički problemi omeli ugođaj Valjku i publici
Upravo u tome leži tajna dugovječnosti Valjka, koji je na hrvatskom prostoru jedinstveni oksimoron - jer je već više od trideset godina na glasu kao rock bend, a unutar tih dekada nikome nije pošteno stao na žulj.
Ruku na srce Valjak je mogao i puno ranije održati koncert u Beogradu i to s jednakim nezapamćenim interesom, čak puno prije jednog Jure Stublića, ili Severine, ali se i odluka da odu tek sada može smatrati kao nešto što je karakteristično za njihov srednjestrujaški mentalni sklop. Nije da ih se može prozvati kukavicama, već se tu opet radi o onoj staroj zagrebačkoj školi ponašanja: 'Ne bi se štel nikom' zamerit'.
Čak i najgluplji Hrvat zna da u Parnom valjku nikada nije bilo ničega ustaškog, ali su zato 'inteligentni predstavnici istraživačkog novinarstva' iz 'Kurira' godine gospodnje 2010. to uspjeli pronaći u bubnjaru grupe Damiru Šomenu. U čovjeku kojem u opisu radnog mjesta stoji da je najudaljeniji član od publike, čija jedina komunikacija s istom bi se onomatopejski mogla definirati kao 'tup-tup-tam, tup-tup-tam… '
Tko tu uspije pronaći ideološko-nacionalne razlike je ili genij, ili idiot. Šteta što u Valjku za tempo nije zadužena ritam mašina. Što bi u tom slučaju radili pojedini trogloditski primjerci 'istraživačkog novinarstva'.
