Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Skunk Anansie se na diskografsku scenu vraća nakon jedanaest godina pauze. Lady Gaga još uvijek cijedi profit iz albuma 'The Fame', ovog puta s remiksiranim pjesmama, za razliku od škotske kantautorice Amy Macdonald koja se odvažila snimiti drugi studijski album.


Skunk Anansie 'Wonderlustre' – Ocjena: 7/10
(V2 /Menart, 2010.)

Vezani članci Slika nije dostupna 'Nitko ne bi trebao umrijeti od ignoriranja problema' Slika nije dostupna 'Danas je bio najbolji dan kojeg sam ikad imala, nikad neću ovo zaboraviti!'

Ponovno okupljen Skunk Anansie priredi je nezaboravnu povratničku turneju, ako je suditi po ovogodišnjem koncertu u Zagrebu kad je grupa bila headliner drugog po redu Mars Festivala koji je održan u dvorištu bivše tvornice Jedinstvo. To je doslovce bio koncert od kojeg su mnogima od sreće potekle suze. Skin se pokazala kao jedna od najboljih pjevačice današnjice, a oni koji su svjedočili nastupu će ga sigurno zapamtiti kao jednog od najboljih i to ne samo kad je riječ o tekućoj godini. No radilo se o uglavnom o podsjećanju na slavnu prošlost i pjesme s albuma 'Paranoid And Sunburnt', 'Stoosh' i 'Post Orgasmic Chill', ali i nekoliko pjesama s povratničkog 'Wonderlustre' koji će ugledati svjetlo dana jedanaest godina nakon razlaza grupe.

Najbolji opis snimljenog materijala je da post orgazmički chill još uvijek traje. Članovi grupe su stariji i zrelije razmišljaju, ali to je utjecalo na lucidnost u pristupu glazbi po kojem je Skunk Anansie bio poznat. No ipak je prošlo cijelo jedno desetljeće.

Da su pjesme s 'Wonderlustre' nastale ranije možda bi se u njima moglo pronaći koje alternativno zrno. Danas je to rock mainstream album. Izleta u nepoznato skoro i da nema. Izvedba je besprijekorna. Zdrav session benda, unutar kojeg nema pretjeranog pribjegavanja produkcijskim trikovima.

Osjeti se stremljenje glazbenika u kreiranju žestokog hita koji bi trebao vratiti grupu na stari tron. Hoće li se to dogoditi, saznat će se 13. rujna za kada je predviđeno objavljivanje albuma. No nekih jakih aduta nema.

Kad se pogleda da u mainstream vodama za ljubitelje teškog zvuka nema previše iznenađenja u posljednjih nekoliko godina i da scenom dominiraju veterani, kvalitetni povratak Skun Anansia u toj domeni moglo biti svojevrsno osvježenje, jer grupa ima itekakav stadionski potencijal s 'Wanderlustre'. Pored toga što pjesme ne nude nešto ekstra novo, ipak su od prve do posljednje rađene u maniru himni za velike koncertne prostore. Skunk Anansie nikad nisu bili toliko prijemčivi uhu na prvo slušanje.

'God Loves Only You' otvara uvodnu baražnu vatru koju se nastavlja preko 'My Ugly Boy' i 'Over The Love', dok je četvrta po redu balada 'Talk Too Much', ali daleko od toga da posjeduje potencijal jedne 'Hedonism (Just Because You Feel Good)', a isto zaključak polučuju kasnije 'You Saved Me' i posljednja 'I Will Stay But You Should Leave'.

'The Sweetest Thing' je koncertna dizalica koja je više u pop, nego u rock vodama, ali situaciju popravlja klasična rock nabijačina 'It Doesn't Matter'. 'You're To Expensive For Me' je zanimljiv križanac nasljeđa Clasha i pjevnog refrena u stilu Green Daya i Offspringa.

Taj popistički nalet dobro ublažava 'My Love Will Fall' samim time jer ne teče predvidljivo pravocrtno, dok nešto kasnije miris starog Skunk Anansia se može pronaći u 'Feeling The Itch', za razliku do 'You Can't Always Do What You Like' koja bi se još mogla nazvati Skunk Anansie susreće U2.

Album bi mogao privući pažnju mlađe publike, ali oni stariji bi mogli imati podijeljeno mišljenje. Ovisno o tome koliko je kod svakog jaka osobna doza nostalgije.

 

Lady Gaga 'The Remix' – Ocjena: 7/10
(Interscope/Universal Music, 2010.)

Evo i gospođice svjetskog čuda, najekstravagantnije pojave na sceni, dowload rekorderke, nasljednice Madonne, itd, itd. S izdanjem kompilacije remikseva svojih planetarnih hitova jednostavnog naziva 'The Remix' već je na putu da obori novi rekord jer već treću godinu za redom ne posustaje s eksploatacijom jednog jedinog albuma, naravno  u nešto izmijenjenom obliku, a nije isključeno da će iduće godine objaviti live album.

No bez obzira na sve, čudno je kako Lady Gagu osobno kao umjetnicu ne mami novi izazov u obliku drugog studijskog albuma, već ovaj prvi rauba do iznemoglosti. Kao da je u pitanju iracionalni strah od nepovratne propasti, u što je teško povjerovati u trenutnoj situaciji.

Autor ovih redaka nije pretjerani ljubitelj remiks albuma, jer su to ipak kompilacije različitih DJ-a koji daju svoj artistički obol na već zadanu temu, a teme, odnosno pjesme se često znaju ponoviti i po tri puta. No ovdje to nije slučaj, uglavnom se pjesme ponavljaju 'samo' dva puta i to 'Just Dance', 'Poker Face', 'Lovegame', 'Eh Eh', 'Telephone' i 'Bad Romance'. 

Na sreću 'The Remix' je beskompromisni dance floor uradak, a Gagine hitove je skockala svjetska DJ krema, a među njima i Stuart Price i Pet Shop Boys.

Tko se nije zasitio, uživat će i u ovom izdanju. No zakon velikih brojeva šteti umjetnicima, pogotovo kad su tiraže u pitanju i kad se ravna samo po njima. Uglavnom što se same glazbe tiče, kod Lady Gage još uvijek ništa novo.

 

Amy Macdonald 'A Curious Thing' – Ocjena: 7/10
(Melodramatic Records / UNiversal Music, 2010.)

Amy Macdonald bila je jedna od posljednjih u nizu koja se ukrcala na vrijeme u vlak kantautora koji su obilježili britansku scenu u drugoj polovici prvog desetljeća novog milenija. Njezin debi 'This Is The Life' posjedovao je sve elemente kvalitetnog kantautorskog pristupa, istančani osjet za postizanje pijevnih pop zgoditaka, kao što je istovremeno bio utopljen u sadašnjost. Amy je bila jedna od prvih pjevačica svoje generacije koja je u stihove pretočila svoju viziju lika i djela Petea Dohertyja, kao i kritiku mentalnog sklopa žena i djevojki nogometaša )u Britaniji popularno zvane WAG).

Nije se tu radilo o jurišanju na brzu pobjedu i slavu, već je bilo nečeg dubljeg u Amyinoj priči. Da nije tako, vjerojatno ne bi ni došla do snimanja drugog albuma.

'A Curious Thing' se tako pojavio na tržištu na jednaki način kao i prvijenac, skoro neprimjetno i bez velike medijske buke, a Amy je opravdala trogodišnju pauzu, jer je iznjedrila solidan album. Istovremeno malo više okrenut popu, ali i obojan tamnijim tonovima i ukrašen zahtijevnijim aranžmanima. Amy je posegnula i za gudačima, ali opravdano.

Uvodna 'Don't Tell Me That It's Over' poletno dokazuje da je kantautorica u dobroj formi u svakom pogledu. Snažan rock ritam, povrh kojeg je sigurni i prepoznatljivi vokal škotske pjevačice ne ostavlja prostora dvojbama. 'Spark' je još jedan pop zgoditak u najboljoj maniri Garbagea i Cranberriesa, dakle bendova s ženskim vokalom sa sjevera britanskog (i irskog) otoka.

Iako Amy općenito više naginje komercijalnoj melodičnosti na svu sreću nimalo ne vuče u smjeru isuviše patetičnih The Corrsa, jer njezini tekstovi su jači, odnosno iskrenije prožeti emotivnošću. Upravo zbog toga je u stanju napraviti album koji je u skoro jednakom srednjem tempu, a da ga ne odvede u slijepu ulicu banalnosti. Tako između ostalih, pjesme 'Love Love', 'No Ordinary Life', 'Give It All Up' i 'This Pretty Face' pozivaju na ples na način kako je to u svojim najboljim danima radila grupa Blondie, ali s naglašenom vokalnom distancom koja bi se najbolje mogla opisati hibridom emocija kakve se mogu čuti kod Tori Amos i Suzanne Vega.

Amy Macdonald posjeduje autsajderski rockerski stav osobe koja odaje dojam prožet ironijom kao da ne pripada svijetu u kojem se nalazi. Pomalo je neuobičajeno da na albumima kao što je 'A Curious Thing' prva balada dolazi kao sedma pjesma. No 'My Only One' kao i njezine prethodnice osvaja svojom fluidnošću, do te mjere da bi pjesma bez problema mogla poslužiti i kao dječja uspavanka, ali lišena nepotrebne patetike od koje je pjevačica (čini se) potpuno cijepljena.

No što više album odmiče postaje jasno da Amy niti jednog trenutka nije pokušala glazbeno zaorati malo dublje ispod poletno-sjetne pop površine glazbe. Odnosno to je učinila samo jednom i skoro 'neslužbeno', nakon raskošne i uz hrpu gudača aranžirane posljednje 'What Happiness Means To Me'.

Uglavnom po sistemu skrivene pjesme poslije minute tišine Amy je samo uz pratnju gitare uživo otpjevala Springsteenovu 'Dancing In The Dark' i u tom trenutku svjesno, ili nesvjesno dala do znanja da je te vrste puno otvorenijeg bunta i glazbene ogoljenosti trebalo biti više na albumu koji je više kreiran za pop nego za rock publiku.

Prijašnje recenzije: Scissor Sisters, Macy Gray i Keane