Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Sade nakon deset godina ponovo ima studijski album. Blur je 'službeno' započeo nostalgiju prema 90-ima. Richard Hawley je još dublje otišao u melankoliju i time postigao pun pogodak.


Sade 'Soldier Of Love' – Ocjena: 9/10
(Sony Music / Menart, 2010.)

Vezani članci Slika nije dostupna Nakon čina kojim se osramotila, poručuje: Bilo je to glupo od mene! Slika nije dostupna Ovako je izgledao kralj Richard III

Sade se na glazbenoj sceni pojavljuje sve rjeđe, ali kad se pojavi onda to nije bez razloga. Grupa predvođena pjevačicom Sade Adu je već duže vremena jedno od najkvalitetnijih i najboljih nasljeđe pop glazbe osamdesetih. Karakteristični i prepoznatljivi zvuk ne mijenja se previše iz desetljeća u desetljeće, prije se može reći da je svaki put sve kvalitetniji zahvaljujući napretku tehnologije, no ugođaj je isti još od debija 'Diamond Life' iz 1984. godine.

Glas Sade Adu i dalje je produhovljena elegija kojoj se kao slušatelj teško oduprijeti, no opet magična Sade Adu je ta koja dozira svojevrsnu distancu što samo još više podiže njezinu pjevačku gracioznost. U instumentalno, aranžerskom smislu rijetko koji album je u cijelosti tako dobro balansiran i odmjeren. Negdje u isto vrijeme prošle godine jedino je povratnički album Grace Jones imao tako solidno usklađenu priču, ritam, stil i melodiju. Što će reći, tko je od zvjezdane ekipe glazbenika iz 80-ih ostao u igri, ti i takvi uistinu znaju svoj posao.

U prilog tome ide i pohvala za broj pjesama na albumu. Zadnji album Sadea izašao je 2000. godine, ali zbog desetogodišnje pauze, nije nikome iz benda bilo ni na kraj pameti da se eventulno količinom pjesama treba nešto opravdavati publici. 'Soldier Of Love' ima deset pjesama i to je to, a da su Sade Adu, Stuart Matthewman, Andrew Hale i Paul S Denman svake godine snimili samo jednu, opet su napravili dobar posao.

Album otvara 'The Moon And The Sky'. Jedino bolja od nje za otvaranje je naslovna 'Soldier Of Love', koja je druga po redu, no kad se u obzir uzme gradacija, stvari odlično klapaju. 'The Moon And The Sky' je tipični Sade broj koji svakom obožavatelju zagrije srce odašiljanjem poruke: 'Sve je u redu i pod kontrom. Vratili smo se.'

Druga 'Soldier Of Love' već zaoštrava situaciju, ali i proširuje spektar pogotovo zbog 'ratnog doboša' koji daje poseban naglasak na riječ 'Soldier', ali se općenito zbog modernog pristupa aranžmima ostalih instrumenata ista posebno izdvaja kao pjesma koja je mogla nastati isključivo u današnje vrijeme.

'Morning Bird' bi se mogla okarakterizirati prije kao nokturno minijatura, nego balada, a nakon nje Sade u 'BabyFather' prezentira kako to izgleda kad se bend poigra u R&B maniri. Sade Adu u toj pjesmi u nekoliko navrata neodoljivo podsjeća na Lauryn Hill i njen legendarni debi album 'The Miseducation of Lauryn Hill'. Sade uspješno 'očeše' R&B i u 'Bring Me Home' i sanjivoj 'Be That Easy'.

Koketiranje s latino zvukom osjeti se u 'Long Hard Road', ponajviše zbog akustične gitare i prebiranja žica, a jako dobar upliv u soul na tragu zvuka Otisa Reddinga, odnosno onoga što u današnje vrijeme odlično polazi od ruke Robinu Thickeu, osjeti se u 'In Another Time' (naravno vokalna interpretacija je u potpunosti u stilu Sade Adu), a ako bi se cjepidlačilo, solo na saksofonu je možda mogao i duže potrajati,umjesto da je prenaglo gurnut u fade out.

Posljednje dvije pjesme 'Skin' i 'The Safest Place' najviše vuku u prošlost, ako je suditi po zvuku, ali opet čine dobar balans i naravno stanoviti uvod u prvu 'The Moon And The Sky' za sve one koji ovaj CD na repeat vrte u autu.

'Vojnici ljubavi' na čelu sa Sade Adu nisu pokleknuli, dapače nakon ovog albuma oni su na koncertnoj mapi za ovu godinu u rubrici 'Ne propustiti'. Nema ni govora da je tu riječ o okaminama iz prošlosti koje treba vidjeti prije nego se potpuno okamene. Riječ je opako dobrom bendu s opako dobrom pjevačicom koji će naježiti svakog istinskog glazbenog poklonika.

Blur 'All The People' – Ocjena: 8/10
(EMI / Dallas Records, 2009.)

Nostalgija za devedesetima je službeno počela. Zagazili smo u drugo desetljeće trećeg milenija i Blur je objavio koncertni album. Obzirom da se radi o grupi koja je uz Oasis najviše zaslužna za popularnost brit popa, ona za razliku od benda braće Galagher nije uspjela uspješno se othrvati okvirima brit popa i uspješno zaživjeti tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća.

No to se nikako ne može gledati kroz prizme eventualne nesposobnosti frontmena Damona Albarna. Dapače Albarn se pokazao kao mesijanski lik na glazbenoj sceni. S virtualnim projektom Gorillaz otvorio je poglavlje koje će u budućnosti tek trebati ispuniti neke druge generacije, a također je išao ispred trendova u rocku kad je oformio The Good, The Bad & The Queen. Time je reanimirao nekadašnji trend stvaranja super grupa, ali ne zbog ostvarivanja super zarada, već zbog postizanja super atmosfere između učesnika u projektu i istinskom uživanju u kreiranju glazbe, pa makar se sve to dogodilo i samo na jednom albumu. primjerice na Dead Weather Jacka Whitea i Alison Mosshart i Them Crooked Vultures Johna Paula Jonesa i Josha Hommea se u takvoj situaciji može gledati kao na uspješno razvijanje stvari.

Toliko o Albarnovom nosu za 'miris budućnosti'. Ok, ne treba uopće biti vizionar da bi se predvidjela nostalgija za devedesetima, što je samo pitanje trenutka, unutar uvijek jednakog ciklusa unutar kojeg mora proći dvadeset godina. Zna se tko su bili glavni akteri tog vremena vladavine gungea i brit popa.

Soundgarden su se ponovo okupili, a ponovno okupljeni Blur (iako puno ranije) se baš u ovom trenutku 'osjetio dužnim' objaviti dvostruki koncertni zapis prošlogodišnjeg nastupa iz londonskog Hyde Parka. Zbirka je to najboljih momenata, kako kreativnih, tako i onih koji su obilježili radijski i televizijski eter 90-ih godina.

No izvedba je prljava i rockerska. Albarn se ne trudi postizati visoke vokalne large, već dubokim glasom kao da poseže prema macho elementu svog lika i djela.

Time su se Blur više primaknuli ukusu rokerske publike koja ih tijekom devedesetih i nije pretjerano podnosila. A upravo aranžmanski 'otežane' pjesme 'Girls And Boys' i 'Country House', kao i prljavo pankerska izvedba 'Song 2' idu k tome u prilog. Upitno je koliko će neki novi klinci biti sretni takvom zvučnom slikom, no nostalgičari ne bi trebali biti nezadovoljni.

Richard Hawley 'Truelove's Gutter' – Ocjena: 8/10
(Mute Records / Dallas Records, 2009.)

Šesti studijski album Richarda Hawley ujedno je i jedan od najboljih u njegovoj karijeri. Ovaj istinski romantik iz Sheffilda podsjeća na neke davne rockabilly buntovnike koji su bez problema lomili ženska srca svojim baladama. Hawleyev stil u mnogočemu odiše šezdesetima, ali je glazbenik uspio izbjeći patetiku. Cijelo vrijeme hoda po rubu, ali ono što izlazi iz njegove glazbe bi se najbolje moglo opisati kao muževnost.

Muževnost tolike jačine da se Chris Isaak u usporedbi s njim čini prilično bljedunjav, a ne treba gubiti iz vida da je početkom devedesetih napravio uspješni revizionizam rocka šezdesetih. Razlog se može pronaći u tome što je Hawley 'Truelove's Gutter' obojao mračnim ozračjem. Prethodni album 'Lady's Bridge' iz 2007. godine sadržavao je u sebi isti stil, ali je bio vedrije prirode, što Hawleyju nije davalo dovoljno težine kako bi bio dovoljno upečatljiv, što je na sreću slučaj s 'Truelove's Gutter', koji zvuči kao da su Elvis i Nick Cave spojeni u jedno tijelo.

Hawley ovaj put nije dozvolio da njegova Gretsch električna gitara odnese preveliku prevagu u krojenju ambijenta, dapače nju koristi prilično 'ambijentalno', a produkcijski se poigrao i s efektom zvučnog zida (ponajviše u 'Open Up Your Door', 'Remorse Code' i 'Soldier One'), što je lijepi podsjetnik na nasljeđe Phila Spectora.

Iako je Hawley melankoličan, album je iznimno ugodan, meditativan, dakle potpuno smirujućeg karaktera, no dovoljno prožet aranžmanskim i produkcijskim začinima da ne izazove pospanost. Stoga i ne čudi što je pjesmu 'Don't Get Hung Up In Your Soul' američki lanac Starbucks predložio za pjesmu tjedna u studenom prošle godine. Album u kojem je lako uživati, bez obzira na to koji stil preferirate.

Prijašnje recenzije: Gatuzo, Nuška i Tokio Hotel