Najveća živuća jazz legenda digla Lisinski na noge

tri vijesti o kojima se priča OPASNA SITUACIJA Užas na istoku Hrvatske: Majka uključila dva uređaja istovremeno, djeca završila u bolnici! VELIKA RADOST Beba koja je promijenila statistiku: Rodilište slavi poseban trenutak VJEROVALI ILI NE VIDEO Šef ruskog parlamenta prepričavao Putinu vijest s hrvatskog satiričnog portala News Bar

Da je uistinu netko tko živi za obožavatelje i glazbu Sonny Rollins je dokazao nakon koncerta jer se u backstageu zadržao duže od svih ostalih glazbenika. U svojoj prostoriji se družio s obožavateljima koji su mu donosili CD-e i LP-ije na potpisivanje. Gostovanje Sonnyja Rollinsa u našoj metropoli je nešto što treba biti upisano zlatnim slovima po pitanju događanja na domaćoj kulturnoj sceni. U trenutku kad je turbo folk postao hrvatski mainstream i dok je okupljanje domaćih celebrityja na koncertu kralja svih narodnjaka bio važniji događaj od pohođenja ljetošnjeg dvodnevnog happeninga irskog U2-a na maksimirskom stadionu, peto izdanje Vip Zagreb Jazz Festivala pružilo je nadu kako nije sve izgubljeno i kako još uvijek ima dovoljno glazbeno obrazovane publike za ispuniti Lisinski i odati počast trenutno najvećoj zvijezdi jazza.

Da ne bi bilo zablude, dovesti Sonnyja Rollinsa u Zagreb je pothvat koji je teže ostvariti nego ugostiti The Rolling Stonese. Što se jazza tiče, od Sonnyja trenutno ne postoji nitko veći. Ugledni jazz magazin Downbeat ga već po tko zna koji put stavlja na prvo mjesto svoje top liste, a organizator JAZZG-a Dražen Kokanović od prvog izdanja ovog najuglednijeg festivala kad je doveo Rona Cartera, Jacka DeJohnettea, World Saxophone Quartet i Archiea Sheppa mašta o koncertu Sonnyja Rollinsa u Zagrebu.

Prije pet godina je to bio čisti nadrealizam, doslovce neostvariv san. No u četvrtak navečer se ostvario i to u najvećem prostoru za ovaj festival do sada – u Lisinskom, koji je bio prepun. Dio publike sjedio je na podu i stepenicama.

Sedamdeset devetogodišnji saksofonist Sonny Rollins izašao je na pozornicu sa svojim sekstetom u sastavu: Bobby Broom na gitari, Clifton Anderson na trombonu, Bob Cranshaw na basu, Kobie Watkins na bubnjevima i Victor See Yuen na udaraljkama. Sekstet je već s prvim taktovima započeo s glazbenom magijom u kojoj je Rollins bio glavi čarobnjak. Jednostavno je nevjerojatno koliko je on živahan, razigran i doslovce mladolik u svom izričaju. Kao da mu je u najmanju ruku 25, a ne 79 godina.

Njegove fraze i solaže su zaokružene i dorečene. Nipošto se ne radi o situaciji da se stara legenda šlepa na snagama mladog i kvalitetnog benda. On je i dalje vođe i to u pravom smislu te riječi. Osim toga, on je uz trombonistu Cliforda Andersona jedini je član benda koji nije sjeo na stolac tijekom koncerta, već je šetao, ili bolje plesa binom sa svojim saksofonom i doslovce upravljao cjelokupnim ozračjem.

Bis se nije dogodio, a svako tko bi eventualno to zamjerio Rollinsu bi se ozbiljno trebao preispitati je li uopće etično tako nešto tražiti od čovjeka koji je ušao u osmu deceniju života i koji je u sat i pol pružio i više nego dovoljno glazbene magije. Publika je to naravno prepoznala. Aplauzi su bili sve duži i duži, a očekivana kulminacija svega je bila ustajanje sa stolaca na kraju koncerata i dugački aplauz koji je prizivao na bis. No bis se nije dogodio, a svako tko bi eventualno to zamjerio Rollinsu bi se ozbiljno trebao preispitati je li uopće etično tako nešto tražiti od čovjeka koji je ušao u osmu deceniju života i koji je u sat i pol pružio i više nego dovoljno glazbene magije.

Koncert bi se mogao okarakterizirati kao jedan od onih u revijalnom tonu, ali ne zbog toga što se sekstet na silu htio dopasti publici, već stoga što je Sonnyjev saksofon tako prokleto pjevan, da bez problema komunicira s publikom i u isto vrijeme stvara zarazni easy listening ugođaj kojem se uistinu teško oduprijeti.

Da je uistinu netko tko živi za obožavatelje i glazbu Sonny Rollins je dokazao nakon koncerta jer se u backstageu zadržao duže od svih ostalih glazbenika. U svojoj prostoriji se družio s obožavateljima koji su mu donosili CD-e i LP-ije na potpisivanje.

'Jao kad sam snimio ovaj album? To nemam u kolekciji! Ovaj sam snimio s Artom (Blakey), je li znate tko je bio Arty?', govorio je Sonny obožavateljima i pričao o svojim iskustvima s velikanima jazza s kojima je surađivao. Malo je nejasna ostala priča o tome kako je nakon kobnog 11. rujna, kad je bio napad na Twinse ostao bez dijela svoje kolekcije, očigledno zbog toga što je stanovao blizu njujorških Twinsa, jer taj događaj Sonny opisuje kao prilično negativan za njegovu privatnu zbirku albuma.

Uglavnom,  plijenio je pozornost svojom jednostavnošću i neposrednošću u druženju s obožavateljima. U trenutku kad se činilo kako ipak neće otići na party u hotel Esplanade, u svojoj vremešnoj dobi je ipak odlučio se za izlazak. Obzirom kako je u Zagreb već došao s blagom prehladom, Sonny je na lice iz predostrožnosti stavio masku kako mu se stanje ne bi pogoršalo, što su nažalost mnogi odmah protumačili kao paranoju od svinjske gripe u Hrvatskoj, što je naravno potpuno netočan zaključak, koji je u našoj sredini žednoj skandala našao svoje plodno tlo.

No takve insinuacije nikako nisu mogle pokvariti opći dojam da nas posjetio jazz velikan koji je svoju karijeru započinjao još suradnjom s Charliejem Parkerom - Birdom i koji  je tijekom godina svirao sa svakim velikim jazz imenom (kao što je i on sam).

Otvorio je festival, koji je u pet sezona postao jedan od najvažnijih kulturnih događaja u našoj zemlji. Festival koji je sada možda u internoj krizi jer je doveo najvećeg od svih i što je teško zamisliti tko bi mogao uopće doći nakon Sonnyja (iako je odgovor na to: bilo tko po želji organizatora, jer su vrata nakon njega svvima potpuno otvorena).

Ako ništa drugo zahvalni smo mu jer smo nakratko mogli osjetiti kako je to biti svjetska glazbena metropla bar jednu večer, a ne isprazna, zaostala i dosadna balkanska mahala, što smo uglavnom većim dijelom godine.