Mudhoney priredio eksploziju grungea

Pročitajte i ovo GLAZBENI SPEKTAKL Hari Mata Hari nakon 10 godina u Lisinskom Showbizz nagrađuje Provjerite jeste li dobili ulaznicu za Mudhoney

Grupa koji je doslovce izmislila grunge paterne demonstrirala je iskonsku snagu te ideje pred publikom i doslovce odvrtjela vremeplov dvadeset godina unazad. Začetnici grungea zasvirali su u Zagrebu s dvadeset godina zakašnjenja. Ok, ništa novo za hrvatsku rock publiku, koja u prosjeku čeka svoje heroje iz mladosti poput Godota. Pa usput i ostari. Ali ono što je bilo neočekivano jest činjenica da je Mudhoney odsvirao jedan od najboljih koncerata u Zagrebu, koji se ako se mjeri s grungerima koji su nas posjetili je rame uz rame po kamplitudi kvalitete s koncertom Pearl Jama u Domu sportova.

Kvartet predvođen pjevačem i gitaristom Markom Armom je u nešto manje od dva sata nastupa doslovce sabijao zrak rock 'n' rollom u utorak u dvorani Pauk u Zagrebu. Ne samo da je pulsirajuća masa cjelokupnog ritma bila izvrsno usklađena i moćna, već je i zvuk bio možda najbolji kakav se u tvoj dvorani može postići, utz to što je bio i glasan. To samo potvrđuje staro pravilo da dobar bend uživo zvuči još bolje.

Grupa koji je doslovce izmislila grunge paterne demonstrirala je iskonsku snagu te ideje pred publikom i doslovce odvrtjela vremeplov dvadeset godina unazad. Ono što je izuzetno zanimljivo vezano za Mudhoney jest da taj bend ima endemska svojstva. Različiti stilovi koji su se od početka devedesetih izredali i protok godina nisu skoro nimalo utjecali na zvuk grupe (osim u interpetatorskoj kvaliteti – iako je u na tom polju kod većine grupa putanja obično silazna, a ne uzlazna). Energija koju proizvode Arm, Turner, Peters i Maddison jednaka je onoj s početka njihove karijere. Pogotovo je za puno dojmova zaslužan Mark Arm. Dapače, ostavlja bez riječi. Njegovo pjevanje i vrištanje je fascinantno.

Primjerice on je nakon cijelog službenog dijela koncerta, za prvu pjesmu na bisu odabrao 'The Open Mind' s posljednjeg albuma 'The Lucky Ones', koja je izuzetno zahtjevna i po visini i po snazi koju pjevač mora postići. Otpjevao ju je bez problema.

U erupciji dobre vibracije poseban uzlet nije predstavljao ni kultni hit 'Touch Me I'm Sick' koja je samo bila jedna od desetine u izvanrednom nizu istinske rokačine. Za ovaj koncert se ne može reći kad su bili vrhunci. U toj erupciji dobre vibracije poseban uzlet nije predstavljao ni kultni hit 'Touch Me I'm Sick' koja je samo bila jedna od desetine u izvanrednom nizu istinske rokačine. Ono što svakog istinskog rockera smeta jest to što su svi grungeri tijekom devedesetih (i kasnije) itekako kapitalizirali svoju glazbenu priču, za razliku od Mudhoneya koji se s pravom smatraju začetnicima. Komercijali uspjeh Modhoneya bio je potpuno zanemarujući, ali je zato utjecaj grupe bio ogroman na sve one koji su zasvirali taj novi garažni zvuk početkom devedesetih.

Mudhoney još uvijek nije postao ono što je nakon naknadno otkrivenog značenje za tijek povijesti rocka postao Velvet Underground, ili možda Sex Pistols, iako bi to po svim parametrima trebao biti.

Na kraju krajeva Mark Arm je u Green Riveru (bend prije Mudhoneya) bio glavni 'krivac' za upoznavanje Jeffa Amenta i Stonea Gossarda koji su kasnije zasvirali u Mother Love Bone i nakon toga s Mikeom McCreadyjem i Eddiem Vedderom osnovali Pearl Jam. Čak je i Kurt Cobain htio zvučati poput Marka Arma, a i Nirvana u početku bila pod utjecajem Mudhoneya.

Ali nekako se čini kako bend i ne haje previše za tom vrstom lovorika koliko je svakom članu važno da potpuno neopterećeni stvaraju i bez ograničenja izvode svoju glazbu pred zadovoljnom publikom, gdje god izašli na binu. Glupo je i naglašavati koliko je Mudhoney plastično dočarao sliku idealnog rock benda.

Što se tiče domaćih predgrupa, ako su članovi istih, odnosno Diskurza i Suho grlo nosa gledali Mudhoney 'u akciji' i su čiji nastupi doslovce bili otpuhani u zaborav s prvim rifom koji je udario gitarist Steve Turner, onda postoji nada da su od najboljih nešto i naučili, ako ništa drugo, onda što znači kompaktni zvuk benda, jer su u odnosu na Mudhoney nažalost ostavili dojam loše uštimanih klinaca. Za Mudhoney na kraju jedino se može reći: Dođite nam opet. I opet, i opet…