Naslov ovog članka je ponizni pokušaj da iskažem ono neiskazivo, kako je to rekao Vladimir Davide u predgovoru svoje knjige 'Zen'. Tko sam ja da pišem recenziju za Đorđa Balaševića? Ali najljepše od svega je što je on neprestano za trajanja koncerta to isto naglašavao, kako je on samo medij i da smo svi isto, da On sam nije ni najmanje više zaslužan od nas za tu magičnu večer što se dogodila 18. prosinca u Zagrebu...
Pročitajte i ovo
Otišao sam na koncert na pravdi Boga, jer nitko u redakciji nije znao koliko volim tog čovjeka, jer je meni to bilo nešto toliko intimno da nikada nisam osjetio potrebu da s drugima to podijelim. Pa vrlo vjerojatno nisam baš objektivan za pisanje ovog članka. No dobro. Ok, činjenice. Koncert je trajao četiri (brojkama: 4), sata, što stvarno nisam nikada doživio od nijednog izvođača, Arena je bila dupkom puna, specijalni efekti nisu postojali, bili su tu samo Đole, njegov orkestar, jako jednostavan stage i ljepota u svoj toj jednostavnosti je bila neizreciva.
Da, svi su znali sve riječi, suze su tekle u dvorani i lijevo i desno, a bogme i u 'sredini' u par navrata, ako vam baš moram priznati, Đorđe je u četiri sata odredao 'sve što je imao' i više, 'Neki novi klinci', 'Priča o Vasi Ladačkom', 'Božo zvani Pub' su se orili Arenom, a nisu naravno izostali niti Balaševićevi stand up trenuci između pjesama. Na trećem bisu nas je Đorđe upozorio da će još 'samo' tri pjesme odsvirati i zatim je ipak na veliku žalost svih prisutnih otišao sa pozornice, no kako je sam rekao na početku koncerta, 'Pitali su me kada ću doći u Zagreb?', i odmah sam odgovorio, 'Pa ja iz Zagreba nikad nisam ni otišao', što bi bio i najbolji rezime ovog koncerta. Kratak izvještaj je ovo, no sama priroda tog koncerta ga je učinila takvim, jer kako opisati nešto neopisivo i na kraju krajeva, tko može legendu sročiti u riječi i dati joj odgovarajući naslov?
