Koncert Halida Bešlića: Narodnjački dernek u Areni

Teško da se može odrediti nekakav vrhunac večeri, jer bilo da Halid pjeva 'Iznad Tešnja zora sviće' ili 'Neću, neću dijamante', dvorana je pjevala s njim jednakim intezitetom, ruke su bile u zraku, bokovi su se izvijali, znoj se cijedio, plesalo se kolo, a štiklicama lupkalo. Najveći mogući horor svim hrvatskim školarcima u osamdesetima započinjao bi se kad bismo shvatili da na TV programu upravo slijedi 'Folk parada', 'Dozvolite da se obratimo' ili neka slična emisija koja je nudila glazbu i izvođače svjetlosnim godinama daleke od glazbenog ukusa kojeg smo smatrali 'našim', da ne kažem 'normalnim'. Svi ti Tozovci, Ilići, Bešlići i Brene, nisu se u našim glavama mogli nositi niti s Fosilima ili Srebrnim krilima, a pogotovu ne s tadašnjom rock scenom čije smo čari tek počeli otkrivati.

Pročitajte i ovo Mali čin dobrote, veliki dar života Poziv na dobrotu: Zaklada Ana Rukavina nastavlja svoju misiju na tradicionalnom koncertu Želim život Zapjevat će sa svojim idolom Upoznajte pobjednicu natječaja 'Pjevaj s Halidom'!

I dok je Lepa Brena sa svojim statusom folk-fenomena bila u stanju napuniti dvorane i u ovdašnjim gradovima, Halid Bešlić je s hitom 'Neću, neću dijamante' carovao u kavanama negdje na istoku, vrijedno promičući opskurni glazbeni izričaj zvan 'novokomponirana narodna muzika', narodski rečeno - 'narodnjaci'.

Što se u međuvremenu dogodilo, tu se još ni sociolozi nisu usuglasili. No, činjenica je da je danas novokomponirana glazba čarobnim štapićem preko noći pretvorena u 'sevdah', 'starogradsku', 'etno', pa čak i 'world music', iako se njezine osnove nisu nimalo promijenile. I od prezrene postala je općeprihvaćena, poželjna i trendovska muzika, čiju popularnost među urbanom mladeži sada već prihvaćamo zdravo za gotovo. Svaki otpor je postao uzaludan.

Razne inačice 'Folk parada' haraju lokalnim televizijama, Lepa Brena vratila se na hrvatsku scenu na velika vrata, a Halid Bešlić u rekordnom je roku rasprodao gotovo 40 tisuća ulaznica za dva koncerta u Areni. Medijska preokupacija Bešlićem počela je ničim izazvana, a danas je pjevač iz Sokolca nedodirljiva zvijezda koju novinski urednici štuju poput Olivera ili Josipe Lisac. Poznavanje njegova glazbenog opusa stvar je opće kulture, kao što je prije nekoliko godina bilo 'in' slušati Gibonnija, dok je količina Halidovih 'prijatelja' na Facebooku došla do zavidnog broja.

Novinarske reportaže o Halidu Bešliću redom kreću od osnovne premise da je Halid 'dobar čovjek' i 'velika duša', a da je to zbilja istina uvjerio se i ovaj novinar na jednom davnom slučajnom druženju s tada još autsajderskim pjevačem, kojega krasi bosanski šarm stare škole. Općoj euforiji se na kraju pridružila i Severina, koja je 'Halida otkrila kad i Springsteena'. Ali, eto, ona je nedvojbeno odabrala za kim će se povesti...

Halid poput narodnjačkog Elvisa

I eto mene, ni krivog ni dužnog, na koncertu Mahatme Halida u rasprodanoj Areni, kišnog petka navečer. Našao sam se u općoj gužvi, pored Maje Šuput, Mislava Bage, Viktorije i Dina Rađe, misica i manekenki kojima ne pamtima imena, okružen štiklama, minicama i dektolteima, odnosno s gotovo dvadeset tisuća ljudi kojima je 'Folk parada' čini se bila skroz zanimljiva emisija, mada teško da je većina bila i rođena u to vrijeme.

Ulazak na parket Arene popratila je Stingova 'Message in a Bottle', sa stihovima koji ugrubo glase: 'Probudim se jedno jutro i ne vjerujem svojim očima...' Tako je to otprilike i bilo kad sam ugledao pozornicu na kojoj se uzdizala poveća seoska kuća, vodopad ispred nje, mostić... Seoska idila koja me podsjetila na Sokolac u kojem nikad nisam bio.

Zavijajući melos je točno u 21 sat bacio mnoštvo u trans. Bešlić nije predugo čekao s najvećim hitovima, 'Miljacka', 'Prvi poljubac' i 'Dvadeseta' ispaljene su odmah, a dvorana je toliko proključala, da će i stari šlagerski lisac Mišo Kovač teška srca morati priznati da nije imao niti upola takvu atmosferu. Srednjoškolke su vrištale kao da ispred njih stoji narodnjački Elvis, a gorepotpisani je vjerojatno bio jedini u dvorani koji nije znao nijedan jedini stih. Zborno pjevanje, kakvo se može još jedino pronaći na koncertima Balaševića, ili Plavog orkestra, nije prestajalo gotovo puna tri sata.

No, koncepcijski gledano, Bešlić je u nekoliko navrata koncert bacao u crnu rupu i samo zahvaljujući 'napaljenosti' publike, atmosfera nije nepovratno uništena. S očitim ciljem da se povremeno odmori, Halid je pozornicu prepuštao gostima, pa je tako Massimo (?!) otpjevao 'Stranca u noći', Alka Vuica je zapjevala čak četiri hita i odradila predizborni govor, bio je tu i Jole te Enis Bešlagić s 'Tešnjom' i 'Jazz.ba'. Na seosko imanje na bini popeo se i Zijo Valentino, neobično drag glazbenik, predvodnik zaboravljene grupe Valentino, čiji su hitovi 'Oka tvoja dva', 'Volim te još' i 'Samo sklopi okice' u tom trenu bili dobrodošli odmor za uši. Barem moje, budući da se većina dosađivala čekajući povratak junaka večeri.

Teško da se može odrediti nekakav vrhunac večeri, jer bilo da Halid pjeva 'Iznad Tešnja zora sviće' ili notornu 'Neću, neću dijamante', dvorana je pjevala s njim jednakim intezitetom, ruke su bile u zraku, bokovi su se izvijali, znoj se cijedio, plesalo se kolo, a štiklicama lupkalo. I tako tri sata. Ali činjenica je da nisam bio usamljen u zijevanju i cupkanju na jednoj nozi, budući da po završetku koncerta nitko nije tražio bis, a dvorana se počela prazniti još dok je prateći bend svirao odjavnu 'Tako ti je mala moja...' Predoziranje narodnjacima, čini se, ipak je ostavilo traga na iscrpljenim tijelima obožavatelja.

Prvi dojam je da je okupljeno društvo istinski uživalo u narodnjačkoj katarzi, no taksist koji me nešto kasnije udaljavao s 'mjesta zločina' tvrdi da je vozio nekoliko tura ljudi iz Arene koji 'nisu bili baš oduševljeni koncertom'. Hm... podatak da i među konzumentima narodnjaka ima onih zahtjevnijih možda ulijeva neku slabašnu nadu.

Halid Bešlić sasvim sigurno nije kriv što je njegova popularnost u Hrvatskoj u kratkom vremenu iznenada narasla od nule do sto, niti što u njegovom narodnom melosu, te bezazlenim parolama o nesretnim ljubavima, sudbinskim susretima i kavanskom očajavanju na tisuće mladih vidi vrhunsku umjetnost. Sinoćnji Bešlićev spektakularni dernek, kako je sam najavio koncert po izlasku na binu, u Areni označio je definitivni vrhunac narodnjačkog ludila koje je u zadnjih nekoliko godina okupiralo ovdašnji eter, i iz jurećih automobila preselilo se u kafiće, medije i velike koncertne dvorane.

Dokaz Halidove trenutačne superiornosti na ovdašnjoj estradi događat će se i večeras na istom mjestu u isto vrijeme. Ako sretnete nekoga tko će zvjerati oko sebe i začuđeno gledati raširenim očima, to ću vjerojatno biti ja...