Kako se postaje član japanske grupe bubnjara? Jesu li pripadnici skupine KODO zapravo propali bubnjari heavy metal bendova, kojima vrvi tamošnja scena, ili postoje pionirske i omladinske škole u kojima se odmalena uči kako disciplinirano udarati u nategnute kožice i izazivati uzdahe u publici? Od kojih se god članova sastojali KODO bubnjari, trupa koja je u srijedu nastupila u Zagrebu, uspjeli su pošteno prodrmati Ciboninu dvoranu kao da je od kartona.
Majstori svirači u bubnjeve udaraju pokrećući cijelo svoje tijelo, a dojam u svom tom kaosu jest da svaki pokret ima svoj predodređeni smisao. Što se nastup bližio kraju, to je lupanje u bubnjeve bilo sve energičnije...
Bubnjevi svih mogućih dimenzija su više od dva sata davali ritam u kojemu su se tresle prepune tribine. Dolazak praznog želuca u Cibonu pokazalo se kao velika greška. Vibracije koje su stvarali KODO majstori svojim lupanjem prostresli su svaki prazan prostor u blizini, pa je i gladna novinarska nutrina doživjela podroban potres. No, jednom kad se naviknete i shvatite da je ovo koncert na kojemu treba zatvoriti oči i otvoriti uši, perspektiva se učas promijeni.
Timpani, doboši i udaraljke, instrumenti koji su s pozornice odašiljali razne zvučne valove, mogli su koncentriranog slušatelja povesti na putovanje u nepoznato, biti mu meditativno i ljekovito iskustvo, nakon kojega se osjećate duplo lakšima. Isto tako, sasvim sigurno da je bilo i onih koji su se na trenutke dosađivali, sve ovisi o tome kakvog ste raspoloženja došli na koncert. Udarači KODO sekcije su iznimno uvježbani i disciplinirani, a od svoje publike zahtjevaju barem minimum koncentracije, kako bi sva osjetila što više uživala. Zato su nazočni zamoljeni da isključe mobitele i ne upotrebljavaju bliceve, jer jedino tako zvukoterapija koju nudi KODO može imati nekakvog efekta.
Koncert u sklopu turneje 'One Earth Tour' predstavio je zagrebačkoj publici Svijest, Jednost i Beskonačnost kako ga vidi japanska tradicija. Bubnjari svoje umijeće udaranja u svakoj kompoziciji polako razvijaju, tako da nakon svakog i najsporijeg zapleta situacija na pozornici može u trenu eksplodirati.
Majstori svirači u bubnjeve udaraju pokrećući cijelo svoje tijelo, a dojam u svom tom kaosu jest da svaki pokret ima svoj predodređeni smisao. Što se nastup bližio kraju, to je lupanje u bubnjeve bilo sve energičnije, ritmovi omamljujući, a mogućnost fenomena sinestezije, odnosno ujedinjenja osjetila kada se čak i zvuk može fizički vidjeti, sve izvjesniji. Vaš reporter ipak nije doživio takav vrhunac, no ne treba sumnjati da oni koji znaju kako slušati to mogu postići.
Bubnjari iz KODO-a sve te iznimne fizičke napore odrađuju sa osmijehom na licu, što i ne čudi budući da nakon onakvog bjesomučnog lupanja vjerojatno i ne znaju za postojanje pojma 'stres', jedino im je možda sluh malo narušen. Njihov nastup obiluje i duhovitim dosjetkama, tijekom performansa postaju gotovo sjedinjeni sa svojim instrumentima te imponiraju svojom mirnoćom i energičnošću. Dok ovo pišem njih desetak sigurno već spava tvrdim snom pravednika, jer onoliko snage koliko su svirači iz KODO orkestra potrošili u srijedu navečer u Ciboni, malo tko 'normalan' bi preživio.
