AC/DC protutnjali kroz Beč

Rokerska lokomotiva na dobrom putu za pakao

Piše Marko Podrug, 26. svibnja 2009. @ 19:30

Stadion Ernst Happel u Beču poprište je najveće nogometne tragedije u novijoj hrvatskoj povijesti. Srećom, u nedjelju navečer, 24. svibnja, nitko od 60 tisuća ljudi na kobnom stadionu nije trebao strepiti - nisu igrali Turci, nego uigrana petorka iz Australije, a na kraju su pobjedu slavili svi.

AC/DC snimili su jedan vrlo prosječan povratnički album, no priča oko CD-a 'Black Ice' i koncertnog povratka hard rock legendi se toliko razmahala, da se vremešni Australci trenutačno nalaze na svojoj najmasovnijoj turneji do sada. U Beču je stadion Ernst Happel, koji prima preko 60 tisuća ljudi, rasprodan u nekoliko minuta, a publiku je činila populacija od 9 do 99.

Usporedbe radi, za vrijeme euforije koju je izazvao 'Thunderstruck', grupa je odrađivala dvoransku turneju, kao i nekoliko godina kasnije, krajem devedesetih, kada je promoviran odličan album 'Ballbreaker'. Autor ovih redaka tada ih je uhvatio u Bologni, kada su Angus Young i njegova pratnja prisutnima održali nezaboravnu znojnu lekciju iz rock and rolla.

Ovoga puta okruženje je bilo kudikamo drugačije. Već i sam pogled s tribine na nepreglednu masu headbangera i pomno osmišljena scenografija, unaprijed su sugerirali da će se te nedjeljne večeri u Beču sve vrtjeti oko spektakla, a rock lekcije dijelit će se neki drugi put. Sa spuštanjem sunca, show je započeo emitiranjem animirane lokomotive koja se sprema sručiti na prve redove. Adrenalinski riffovi nove 'Rock N' Roll Train' protresli su tribine i pokazali da su AC/DC potpuno spremni na ogromne prostore koji ih čekaju na ovoj turneji. Impresivan set zvučnika pored pozornice i dodatna pojačanja na sredini terena, nisu ostavljali mjesta slučaju - svaki ton parao je uši i na najudaljenijim dijelovima stadiona.

Suprotno očekivanjima, bučna australska petorka nije iskoristila početnu euforiju kako bi nam 'podvalila' nove pjesme, već se atmosfera dodatno 'nabrijavala' s 'Hell Ain't a Bad Place to Be' i antologijskom 'Back in Black'. Poslije 'spuštanja lopte' s 'Big Jack', AC/DC nisu nikom dozvolili da sjedi - stare testosteronske bombe 'Dirty Deeds Done Dirt Cheap' i 'Shot Down in Flames' zvučale su moćno i furiozno kao i prije tridesetak godina kada su nastale.

Angus Young, koji će uskoro prekoračiti šezdesetu, sa svojim učeničkim odijelom i prodornim vražjim pogledom, puna je dva sata odrađivao svoj standardni performans, što ga je osmislio četrdesetak godina ranije. Njegov 'pačji hod' s gitarom već je odavno postao brand, kržljave noge i veliki gibson SG godinama su mu znak prepoznavanja, no nešto se ipak promijenilo. Naime, bečka publika ostala je bez pogleda na Angusovo dupe. Sve je krenulo po planu, baš onako kako je snimljeno na znamenitoj videokaseti 'Let There Be Rock' - gitaristički idol počeo je striptiz tijekom bluesa 'The Jack', no u odlučujećem trenutku, kada se očekivao dobro poznati vrhunac, u lica su nam zabljesnule samo Angusove gaćice s logom grupe.

Prvi opći kaos na Ernst Happelu nastao je kada je iz mraka krenula dobro znana uvodna solaža iz 'Thunderstruck', pjesme koja za AC/DC danas znači što i 'Fear of the Dark' za Iron Maiden - hit koji je prekinuo višegodišnju kreativnu krizu i vratio u grupu uzbudljivost i svježinu, a i globalnu popularnost. Tijekom 'Thunderstrucka' AC/DC je čak rekonstruirao i scenu iz glasovitog videospota, kada kamera prati Angusov 'pačji hod' odozdo. Oni malobrojni koji s ovim nisu bili impresionirani, vjerojatno su položili oružje kada je započela 'Hells Bells', moćna oda hard rocka. Stadion je tada prvi put složno i gromoglasno zapjevao s bendom.

AC/DC je jedna od onih grupa za koju nitko ne želi da se ikada promijeni. I toga se Brian Johnson, Angus i Malcolm Young, Cliff Williams i Phil Rudd pridržavaju kao svetog pisma. Bilo da pred bečkom publikom izvode legendarne 'Shoot to Thrill' i 'You Shook Me All Night Long' ili nove 'War Machine', 'Dog Eat Dog', 'Black Ice' i 'Anything Goes', pjesme AC/DC-ja zvuče kao da su rođene u istom riffu. I to onoga kojega je izmislio Angus Young i izvodi ga savršeno. Ono što je bitnije, to su znoj, energija i glasnoća, a toga nikad nije nedostajalo u karijeri ove hard-boogie grupe iz Sydneya.

Prvi dio nedjeljnog koncerta u Beču završio je s nezaobilaznom 'Let There Be Rock', eksplozivnom 'T.N.T.' i otkačenom 'Who Lotta Rosie'. Cijela priča okončana je očekivano s himnom 'Highway to Hell' i oproštajnom 'For Those About To Rock (We Salute You)', a sa stadiona smo ispraćeni topovskom salvom i vatrometom.

Po povratku u naš gay hostel (vjerujte, i nas je to dan ranije poprilično iznenadilo), nismo imali nijedan prigovor na viđeni spektakl. No, nešto definitivno nije bilo u redu - bili smo na koncertu AC/DC-ja, a nije nam zujilo u ušima. Možda ipak nisu ono što su nekad bili...