Ovo je obnovljena pobuna.Ovo je ponovo napunjena borba protiv sustava očekivanog. Ovo je ponovno rođenje borbe za hrabre nove ideje. Podsjećamo, ovo je Sundance i ovo je naš poziv da nam se pridružite. – slogan je ovogodišnjeg Sundance Festivala – mjesta i trenutka na kojem se slavi nezavisna filmska produkcija.
Pročitajte i ovo
Tiskovna konferencija festivala održana je u Egyptian Theatreu, prvom kinu Park Cityja i legendarnoj dvorani gdje se počelo s projekcijama davne 1978. godine kad je festival pokrenut. Kino dvorana čija unutrašnjost je uređena u egipatskom stilu, ali onome koji miriše na vremena kad je Hollywood bio opčinjen gigantskim produkcijama epova i ekranizacijama poput 'Kleopatre', 'Deset zapovjedi', danas se može smatrati istinskim muzejom filmske umjetnosti.
Dvorana je po procjeni autora ovog teksta eventualno doživjela preinake u poboljšanju projekcije slike i kvalitete zvuka, dok je interijer zadržao isti imidž desetljećima. Stoga vjerojatno nije nimalo čudno što je prva tiskovna konferencija sazvana baš u tom prostoru za koji je Robert Redford rekao kako je u početku Sundancea bio poluprazan, ali mu je bilo važno da se svake godine okuplja kvalitetna filmska ekipa koja je djelovala poput zajednice.
Za uvod samo jedna stvar: vraćamo se korijenima. Krenite s pitanjima – bilo je doslovno sve što je na početku uvodne tiskovne konferencije izjavio Robert Redford, glumac, redatelj i idejni začetnik Sundance Film Festivala, nakon što je zajedno s Johnom Cooperom, direktorom Festivala izašao na pozornicu Egyptian Theatera koji je za tu priliku vrvio predstavnicima svjetskih medija, a glavna tema bila je novo ruho Sundancea.
Na što se točno odnosi parola: 'Ponovno rođenje festivala'?
Robert Redford: Prije desetak godina sam počeo razmišljati o rizicima toga u kojem smjeru se krećemo i što treba uraditi da bi preživjeli. Nije se tu samo radilo o novcu, fondovima i tržištu. Prije o poruci koju šaljemo i kvaliteti te poruke. Uglavnom, tada sam predvidio da ćemo trajati još eventualno nekih deset godina, nakon čega ćemo zatvoriti vrata, ako se ne promijenimo. Koliko god smo se trudili stvarati nove prilike, iskorištavati te prilike i povećavati broj publike koja je dolazila svake godine u sve većem broju, opasnost za istupljivanje oštrice je bila sve veća.
>> Sundance očekuje A indie listu, ali i pola Hollywooda
U zadnjih nekoliko godina pitanja: 'Kako mi radimo na tim promjenama koje predstavljamo? Radimo li uopće dobro?, Jesmo li još uvijek spremni na rizike? Zastupamo li prave stvari, ili smo skliznuli s puta?', su mi sve više odzvanjala u glavi. Stoga sam mislio kako nam treba povratak korijenima – ideji s početka. To je rizik. To je pročišćenje. To je povećanje mogućnosti da se vide stvari koje se do sada nisu mogle vidjeti. Geoffrey Gilmoure je to uvidio, on je svoj posao radio predano i uistinu je 'dekonstruirao' Sundance kroz kritiku i došao do ispravnog zaključka da smo postali komercijalni. On je također želio vidjeti novu hrabrost.
Stoga je John Cooper na uvjetnoj ove godine. (smijeh) John je 'programiran' da traje na ovom festivalu, njeguje odnose s filmašima, ali opet nakon svega bio je spreman upustiti se u avanturu, što nam je sugerirao Jeff u najboljoj namjeri, jer smo se pretvorili u komercijalni festival. Uzbuđeni smo zbog toga jer je Sundance počeo, prema tome, ubrzo ćemo znati i ishod povratka korijenima.
Kakva je situacija s dokumentarnim filmom danas u vrijeme kad 'ekonomija više ne pomaže'? Sundance je uvijek njegovao poseban odnos s dokumentarnim filmom.
Robert Redford: Dokumentarni film nam je oduvijek bio jako važan. Dokumetarnom filmu nikad nije bilo lako. Ni u vrijeme bipolarizacije svijeta, ni danas u vrijeme globalizacije. No dogodile su se neke pozitivne stvari, a to je da je globalizacija omogućila bolju povezanost i neke filmove može pogledati veliki broj ljudi, pa postoji veća mogućnost da se autorima trud isplati, ali paralelno s tim određenim fondovima, pogotovo onima za promicanje ljudskih prava su upravo dokumentarni filmovi u posljednja dva desetljeća postali važni u edukacijskom smislu.
Tu mislim na financijaše poput Georgea Sorosa, kojeg smo uspjeli s vremenom uvjeriti kako je bolje i pametnije dugotrajno ulagati, ne parcijalno, već u dio procesa i time osigurati mjesto za dokumentarne filmove koji će biti snimljeni u budućnosti. Razvili smo nekoliko poticajnih platformi, ne samo za američke, već i za svjetske autore dokumentarnog filma.
Sundance po pitanju dokumentarnog filma razmišlja i planira dugotrajno, za razliku od Amerike za koju mislim da svoju politiku kreira na kratkotrajne staze. Uložili smo puno energije i truda i mogu reći kako Sundance po pitanju dokumentarnog filma razmišlja i planira dugotrajno, za razliku od Amerike za koju mislim da svoju politiku kreira na kratkotrajne staze. Jednostavno mislim da s takvom politikom spram dokumentarnog filma pomičemo granice istog, koji u današnje vrijeme ulazi u teritorij medija. Danas su mediji takvi kakvi jesu, pojavio se internet, na kojima se javljaju blogeri itd, no postavlja se pitanje gdje ljudi mogu doći do istine? A to upravo nudi dokumentarni film. Podsjećam da mnogi filmaši rizikuju svoje živote kako bi snimili dokumetarac upravo stoga jer je u njima istina. Kao takva je vrijedna, ali i opasna za autore koji je žele iznijeti na vidjelo.
Što smatrate najvećim postignućem Sundancea?
Robert Redford: John je dobro rekao jednom da nam ovo svima treba biti dobra zabava i da ne smijemo biti opterećeni formalnostima. Najvećim postignućem smatram to što se na Sundanceu viđamo, šetamo ulicama i svi dijelimo tu filmsku sinergiju. Ali evo nas u vrijeme celebrityja u kojem su neke druge stvari zanimljivije od filmova. Kad gledam unazad bilo je puno 'rupa' i prepreka, ali smo preživjeli.
Na pitanje što smo učinili i što radimo, mogu samo reći kako je naša zakletva i misija još uvijek ista. Ali su ih zamaglile druge sile. Pojavili su se ti 'napadači iz zasjede' željni zarade, koji tu u okolini kupuju kuće i sve plaćaju po trostruko višoj cijeni, kako bi postali dio priče. Ali oni samo nude 'svoj proizvod' i traže 'svoje mjesto' u svemu. Za nas su oni paraziti, ali mi tu ništa ne možemo učiniti. Ovo je slobodna zemlja. Mi smo neprofitabilni i mi se ne možemo s njima natjecati.
Najveću vrijednost svega sam uvidio u ranim devedesetima kad je publika počela dolaziti sa svih strana, kako bi vidjela nešto što ne može vidjeti u redovnoj kino distribuciji i kad su se upoznavali s autorima za koje prije možda nisu ni čuli i iskreno reagirali tijekom projekcija na njihove filmove. Tada sam uvidio kako nije to samo korist za filmaše, već i za publiku. Za mene nema ništa bolje nego kad me netko zaustavi ovdje na ulici, stisne ruku i kaže: 'Hvala što si se potrudio da ovako nešto postoji.'
Sundance je za vrijeme Busheve ere trpio i političke pritiske. Kako sada gledate na tu situaciju?
Robert Redford: Kao i onda i danas je politika Festivala ista i ona glasi: Mi samo puštamo filmove. Druga je stvar što filmovi ukazuju na neke probleme i što potiču na dijalog. Dijalog je prva stepenica pri rješavanju problema. Stoga su nam takvi poticajni filmovi potrebni. To je politika Festivala. Možda ja imam drukčija osobna politička uvjerenja, ali to ne treba miješati sa Sundanceom. Ista poruka ide i novinarima željnima stvari koje su im 'zanimljivije' od filmova. Gledajte filmove i pratite reakcije i vidite što će iz svega ispasti. Zbog toga smo ovdje.
Na ovogodišnjem festivalu je film 'Smash His Camera' o glasovitom prvom paparazzu Ronu Galleli, koji je i vas dugo proganjao. Znači li to da ste popustili pred paparazzijima?
Hollywood je biznis i kao takav može propasti kao i svaki drugi biznis. Nezavisni film je nešto drugo. On će postojati i u nemogućim uvjetima. Robert Redford: Ispričat ću jednu anegdotu koju sam imao s njim, ali samo zato jer sam ja u svemu izašao kao pobjednik. (smijeh). Uglavnom, 1975. sam snimao film u New Yorku ispred zgrade New York Timesa. Prije nego smo počeli sa snimanjem scene, prišli su neki ljudi i rekli kako će sada doći ekipa televizijske kuće ABC koja će snimati Rona Gallelu, kako on snima mene. 'Baš sadržajan materijal za TV publiku', rekao sam na to. No stvari su se zahuktale jer su ljudi s televizije postavili konopce i počeli ograđivati našu scenu.
Znao sam da ako nas potpuno ograde i kad se skupe radoznalci da je gotovo i da će Gallela dobiti svoj show, što mi se nije sviđalo. Redatelj cijelo vrijeme nije znao što se događa, a meni je palo na pamet da bih mogao pobjeći u zgradu New York Timesa i kroz nju izaći na drugu ulicu gdje bi me čekao auto. Zamolio sam redatelja da se samo pravi da po scenariju ja ulazim u zgradu. Nerado je pristao, ali je Galella nekako provalio moj plan i poslao ove s konopcima pred ulaz u zgradu.
Ja sam se u tom trenutku povukao u kamp prikolicu produkcije, a dok sam ulazio Gallela mi je zadovoljno dobacio: 'Sad mi nećeš pobjeći Bob!' No kako se u prikolici još motalo ljudi iz produkcije, vidio sam jednog koji je imao sličnu boju kose kao ja. Dao sam mu svoj kaput, a ja sam navukao na glavu afro periku i stavio naočale i uzeo voki toki, kako bi ja izgledao kao netko iz tima. Dogovorili smo se da otvorim vrata i viknem da se svi maknu kako bi prošao Robert Redford, a mladić koji će glumiti mene utrči u obližnji auto. Naravno slijedio je kaos.
Mladić je istrčao iz prikolice dok su ga fleševi stroboskopski pratili. Galella je skočio na haubu auta i nastavio fotografirati. Ja sam se udaljavao, a ljudi privučeni općim ludilom su me skoro pregazili kako bi vidjeli što se događa. Još su mi vikali da se maknem kako bi vidjeli 'onog papka' Redforda.
'Avatar' Jamesa Camerona je postigao neviđeni uspjeh. Kako u budućnosti vidite odnos klasičnog i trodimenzionalnog filma?
Robert Redford: Sjećam se da sam u mladosti išao gledati prvi 3-D film. I sve čega se sjećam je da je bio loš. Naravno bilo je situacija u kojima netko na platnu baci koplje prema publici, a svi se sagnu. 3-D je samo platforma i to platforma stara nekoliko desetljeća i ne znam kako bi ona mogla funkcionirati po pitanju televizije. Godišnja produkcija 3-D filmova ne pokriva apetit publike i što se tiče budućnosti mislim da će publika htjeti i 3-D filmove i ove snimljene na klasični dvodimenzionalni način. Jedan neće istisnuti drugog. Bit će mjesta za sve.
Kako promatrate budućnost nezavisnog filma?
Robert Redford: Hollywood je biznis i kao takav može propasti kao i svaki drugi biznis. Nezavisni film je nešto drugo. On će postojati i u nemogućim uvjetima. No nije to ono što predviđam, dapače predviđam svijetlu budućnost nezavisnom filmu. Otvorile su se nove mogućnosti za distribuciju, a to je Internet. Samo distribucija i samo promocija je uvijek bio težak posao, ali u današnje vrijeme donosi više koristi upravo zahvaljujući internetu. Mi smo ove godine jako puno truda uložili u Internet. Neki filmovi će ići direktno u stream, ili će se moći naručiti za gledanje u online videotekama. To su pionirski koraci, ali danas deset tisuća autoru za film tim putem, sutra možda deset milijuna.
