Pola milijuna ljudi na 3 kvadratna kilometra!

Siniša Glogoški student je diplomskog studija Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Fotografija, snimanje i putovanja su mu najveća strast i proteklih par godina koliko mu vrijeme, novac i studentske obveze dopuštaju, posvetio se istraživanju života na raznim krajevima svijeta. Neka od značajnih putovanja su putovanje biciklom do Sirije, život s nomadskim plemenima u hladnom Sibiru i južnoamerička đžungla Gvajane. Nedavno se vratio iz Bangladeša gdje je proveo 45 dana i u narednim tjednima predstaviti će nekle od priča koje je putem zabilježio.Fotografije, video uratke i doživljaje s putovanja možete pratiti na njegovoj facebook stranici www.facebook.com/GLOGOSKI U jednom od brojnih slamova Dhake, na obali rijeke Burigange, jedne od najzagađenijih rijeka svijeta, život teče nesmetano. Stigao sam na poluotok Kamrangirchar, bivše odlagalište otpada, a sada mjesto prepuno života. U posljednjih nekoliko desetljeća, prostor od ta tri kvadratna kilometra naselilo je gotovo pola milijuna ljudi.

Pročitajte i ovo Istraga u tijeku Kako se mlada žena otrovala plinom u riječkoj tvornici? Ispitivanje je trajalo cijelo jutro, 20 radnika završilo u bolnici UN-ovo izvješće Gotovo 70 posto žrtava rata u Gazi su žene i djeca: "Najmlađa žrtva bio je dječak star jedan dan"

'Ma nije ovo za novine, ja sam web dizajner, a ovo je moj prijatelj, turist iz Hrvatske. Samo bi htjeli vidjeti proces obrade kože i kako sve to izgleda', muljao je moj prijatelj Shofiul mašući našim vizitkama po zraku i pokušavajući nagovoriti vođu pogona da nas pusti u tvornicu. 'Znate, ne bi vas inače smjeli pustiti jer ovdje u opasnim uvjetima rade djeca i žene, ali ajde možete baciti pogled', nasmijano je odgovorio vođa smjene i ponosno se namjestio za portret.

>> Hrvat u kaosu Bangladeša: 'Bombaš je protrčao pored mene'

Dugački mračni hodnik odvajao je gomile plave goveđe kože i velike drvene strojeve za ispiranje. Tu i tamo provirila bi koja znatiželjna glava, no brzo bi nestajala u obilju posla. Izrazito snažan miris izbjeljivača dominirao je mračnim prostorom. Na kraju hodnika, prostor se otvorio i s jedne strane skupine žena slagale su brojne kože, s druge pokoji muškarac miješao bi isparavajuće kemikalije, a djeca ispirala i vadila kože iz strojeva za pranje.

Na moje pitanje zašto žene i djeca rade te teške poslove, vođa postrojenja odgovorio je: 'Malo muškaraca zapošljavamo jer su zapravo lijeni i stalno ih se treba nadgledati. Što više radnica imamo, to je proizvodnja brža jer ne kukaju i jako dobro rade. Djeca su također vrijedna i ne moramo ih platiti koliko i odrasle.'

Ne žale se na to radnici jer su sretni da imaju bilo kakav posao, a stvarnost je takva da su lako zamjenjivi pa rade što više mogu.

Običan radni dan traje desetak sati, no često se to prudužuje zbog sve većih potreba proizvodnje. Prosječno zarade 2000 kuna mjesečno i svu zaradu dijele s rodbinom, uzdržavajući jedni druge. Misli o mogućoj ušteđevini za boljim sutra, planovima i idejama za napretkom, izgube se u svakodnevnim potrebama za hranom i osnovnim uvjetima življenja. Ovdje na poluotok Kamrangirchar, populacije se izrazito povećala upravo zbog činjenice da je smještaj jeftiniji. Ta naizgled pogodna činjenica dolazi s posljedicom brojnih oboljenja uzrokovanih nepitkom vodom, nečistom i često odbačenom hranom, neuređenom komunalnom i prometnom infrastrukturom i okruženošću prljave rijeke Burigange. Osim prerade kože, tu se nalaze i tvornice odjeće i obuće, plastičnih balona, aluminijskih posuda, recikalone svih mogućih proizvoda te brojni mali obiteljski pogoni.

Bangladeš je nakon Kine najveći izvoznik odjeće. Gotovo tri milijuna radnika, od kojih 90% čine žene, zaposleno je u 4500 tvornica diljem zemlje. To je industrija koja je vitalna za ekonomski opstanak države, no u isto vrijeme industrija je to u kojoj je sigurnost na radu gotovo nepostojeća, a plaće ekstremno niske. Požari, nesreće i ozljede na radu česta su pojava. U posljednjih 5 godina, više od 500 ljudi poginulo je u nesrećama vezanim za tu industriju.

Prosvjedovalo se diljem zemlje jer se problemi zataškavaju, počinitelji se ne pronalaze, a plaće i teški uvjeti rada se ne mijenjaju.

Napustio sam Dhaku u pretrpanom vlaku koji me odveo na jugoistok zemlje.

Kakav je život daleko od urbane industrijske sredine, u domorodačkim plemenima na tihim rijekama i obalama mora, saznajte idući vikend u novom članku Siniše Glogoškog na portalu Dnevnik.hr.

Glavni sponzor i podrška putovanja u Bangladeš bila je STA Zagreb – Student Travel Agency

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook