Uvijek mi izgleda kao neki visoki Norvežanin koji drži malu bijelu ovčicu i smiješi se s naslovnice knjige, a u stvarnosti je vjerojatno bio mali tamni kovrčavi palestinski Židov. To ima više smisla s obzirom na to odakle je, a to navodno i znanstvenici tvrde. Moram priznati da sam i sama bila jako iznenađena kad sam pogledala dokumentarac na Discovery Channelu, o rekonstrukciji Isusovog lica i stasa, obiteljskog stabla, geografskog položaja i općenito izgleda ljudi tog vremena.
Kad sam bila mala, voljela sam priče o Isusu: On je liječio bolesne i hranio gladne, suprostavljao se licemjerima. Podigao je Lazara iz mrtvih. On je bio moj heroj. Isus je volio slabe i one na rubu društva; s njima se uglavnom i družio. Da je Isus išao u moju školu, sigurno bi se družila s njim. Kao dijete znala sam da je to prava ljubav. Znala sam to na način kao kad je dovoljno da samo jedanput vidiš plavu boju i zauvijek znaš kako plavo izgleda. U svakom slučaju, bio je više tamniji nego svjetliji.
Kako god da je izgledao i koje god boje bio, činjenica je da se Uskrs slavi u svakom dijelu svijeta, a ovdje je to jedan od velikih praznika. Praznik kao praznik. Navečer su svi vani, a ujutro na Veliki petak su prazne ceste i plaže jer svi spavaju, osim filmske ekipe iz Njemačke koja trenutačno snima film na otoku i kojima je Veliki petak radni, i ranojutarnje povorke na koju sam zakasnila, ali svejedno uspjela osjetiti doživljaj taman kad sam se popela strmom ulicom do glavne katedrale, a iz susjedne ulice polako je koračala povorka uz pjesmu, na čelu s čovjekom koji je nosio križ; sve isto kao i kod nas, ali za mene puno puno egzotičnije. Nije to isto, ovdje su svi crni i svećenici i ministranti i cijela povorka, ušli su u katedralu i ja s njima na kratko bogoslužje i kao što sam doznala od lokalne televizijske ekipe, svi su otišli na ručak.
Dosta smo vremena proveli po raznim crkvama , a najviše nas se dojmilo kako bakice imaju nevjerojatne šešire i koliko ima lokalnog pjevačkog talenta, cure od osamnaest godina zvuče kao stare crnačke dive popout Anite Baker, Natalie Cole i Mahalie Jackson; sigurna sam da bi kod nas pobijedile na svakom talent showu i da bi Nina Badrić otkačila ili mnogo suza prolila….Krenula sam nizbrdo praznom ulicom kojom sam došla, šarene fasade koje u tom okruženju tako dobro izgledaju, iz kuća dopire glasna propovijed s radija, neke kuće još razrušene od 'Ivana' (uragana) i jedna engleska Anglikanska crkva bez krova, predivna, u kojoj se održavalo bogoslužje taman kad sam prolazila.
Malo sam se zadržala pokušavajući snimiti neke lijepe fotografije, nebo je bilo Caribbean blue, sunce je snažno lupalo po šarenim vitrajima, ministrantica u bijeloj dugoj haljini držala je križ, a narod se molio pod otvorenim nebom. Bilo je to lijepo vidjeti. Spustila sam se malo niže niz ulicu i vidjela da mi mašu iz busa idem li na Grand Anse, upala sam u bus u vožnji (naime busevi ovdje su mali kombiji i staju da bi pokupili ljude bilo gdje, a ne samo na stanicama). Moja gazdarica već zna koliko sam ja znatiželjna vezano uz njihove običaje, tradiciju, otok općenito pa nam je spremila nacionalno jelo koje se ovdje jede na Veliki petak, a to je lokalna riba i sve povrće koje možete i ne možete zamisliti, jer nikada niste čuli za njega, na istom tanjuru. Njihova domaća kuhinja je manje više kuhano povrće i sve obojeno u narančasto, a to je zato što koriste tumaric; nešto poput đumbira, kao korijen, ali je iznutra narančast I oni to stavljaju skoro u svako jelo, tako da na kraju sve poprimi njegovu boju.
Običaj je da se oko Uskrsa puštaju zmajevi u nebo, pa tako već tjedan ranije možete vidjeti brdo klinaca kako prodaju zmajeve koje su sami napravili od plastičnih vrećica,drvenih grančica i špage. Na sam Uskrs probudili smo se rano ujutro, vrijeme je bilo predivno, ispred prozora nam je bila parkirana ogromna jahta, drveni jedrenjak po imenu 'EOS' koji je najveća privatna mega jahta (na jedra) na svijetu. Naime, živimo blizu marine Port Louis i prijatelj koji tamo radi nas redovno obavještava o tim jahtama i njihovim vlasnicima.
Tako znamo da EOS ima 90 i nešto metara i vlasnik mu je Barry Diller; čovjek koji je bio glava '20th Century Foxa', 'Paramount Picturesa', 'Walt Disneyja'… On je odgovoran za uspjeh filmova poput 'Beverly Hills Cop', 'Indiana Jones' i 'Simpsonsa', a sada je jedan od direktora 'Coca-Cole' i vlasnik 'Expedije'. Kažu da mu je tu bila i žena, poznata modna dizajnerica Diane von Furnstenberg.
Sudeći po jahtama koje su trenutačno ovdje, a to su 'Silver Shalis' i 'Skat', onda su ovdje i njihovi vlasnici Larry Silverstein; on je njujorški developer i vlasnik starog World Trade Centra (u koji su se zabili avioni 9.11.2001, za što je dobio odštetu od 4,55 milijardi $) i novog, koji se trenutačno gradi, a 'Scut' koji je 70 i nešto metarska jahta i izgleda kao ratni razarač, dao ga je izgraditi Charles Simonyi Madar koji je osobno zaslužan za Microsoft Office paket programa, glavni Microsoft software arhitekt, koji s te jahte i radi i provodi 6 mjeseci na godinu na njoj. A rekli su mi i da je Oprah Winfrey ovdje. Koliko god to super zvučalo, mi smo se imali priliku upoznati uglavnom samo s lokalnim probisvijetima, pijancima, beskućnicima i svakojakim šarolikim karakterima.Uvijek stanem i popričam s njima; neki put im ispečem kruh i banana bread, a oni meni uvijek uberu neki komad voća. Danas mi je jedan dao komad sećerne trske. Ajme, kako je to fino, mora se gristi i cuclati i baš je sočno i slatko. Ludnica!
Dobro, nije baš da se družimo samo s takvima, to je onako najupečatljivije, zato što su pozitivni. Uvijek nekako ohrabruju; oni jadni, a hrabre druge. No dobro da se ja vratim na uskrsno jutro. Prošetali smo do lokalnog birca Jennys Place; nikad nisam ni sanjala da bi lokalni birc mogao tako izgledati: to vam je na samoj plaži na pijesku, doslovno jedan metar od mora, ništa ukočeno ili luksuzno, a opet ima jedan bezvremenski šarm: znate onako kad se netko ne mora ni truditi, a opet je najbolje.
Vlasnica je jedina Grenađanka koja je ikada bila Miss svijeta, tamo negdje u 70-ima , 80-ima. Uglavnom nikad nije gužva i ne znam jesam li već rekla, nevjerojatno je opušteno, jedino nedjeljom po danu bude dosta nagurano kad popodne svira live jazz band. Bude tu svakakve ekipe, od bogatih starih Talijanki s mladim crnim Toy Boy pratiteljima, bude tu i finih engleskih intelektualaca i profesora, a taj dan smo upoznali i britanskog ambasadora u Guyani i njegovu razmaženu ženu podrijetlom iz Irana (Perzijku), a pričali smo o Papillonu (Henry Charriere) kojim je moj Kristijan oduvijek fasciniran. On je francuski kriminalac s početka 20. stoljeća koji je, iako kriminalac, bio krivo optužen za ubojstvo koje nije počinio i poslan na doživotnu robiju u Guyanu (Južna Amerika); u zloglasni zatvor na otoku Ile du Diable s kojeg je jedini živ uspio pobjeći i na splavu nakon dana provedenih na opakom suncu i opasnom moru doplivao do otoka Grenade.
Po njemu je nastao legendarni film sa Steveom McQeenom i Dustinom Hoffmanom, 'Papillon'. Osim Papillona, govorila nam je kako ne voli biti u Guyani i kako sve vrijeme provodi unutar njihove rezidencije, gdje uči druge žene iz diplomacije yogu.
Osim prijatelja s kojima radim, družimo se i s jednim mladim parom iz Kanade; on je profesor mikrobiologije na američkom medicinskom fakultetu ovdje u St. Georges University, a podrijetlom je Crnogorac, cura mu je isto iz Kanade, ali je odrasla u Zagrebu.
Taj dan, inače prazna plaža, bila je krcata lokalnim ljudima koji, iako možda nisu materijalno bogati, zaista znaju kako uživati i zabavljati se.
Bio je tu i sajam na plaži gdje se prodavalo sve i svašta: knjige,odjeća, hrana, biljke... Cure su se obukle u najbolje i najseksi opravice koje imaju i naravno svi su se opijali. Malo dalje niz plažu u parku volonterska organizacija za zaštitu životinja GSPCA, animal shelter organizirala je izložbu pasa i dijelila nagrade najboljima. Bila su tu dva, tri rasna psa, a sve ostalo su Grenadian Muts, koji svi izgledaju kao da imaju istu mamu. Zaista su slatke sve te životinjice. Oko jednog stola skupila se obitelj koja uzgaja zmije i iguane; trebate vidjeti kakvo je to prijateljstvo s ovim ne tako maznim životinjma. Kako to ovdje na Grenadi biva, mrak je pao u 18:30, na što smo se nekako i navikli: da je duže, bilo bi to previše jakog sunca.
