174. - Putovanja budu, pa ih više nema

Zna to svaka gibajuća bitanga koja je uhvatila nešto sijedih iznad ušiju, zna da putovanja budu, pa ih više nema, i nije to mala zajebancija.

Pročitajte i ovo Kolumna Hrvoja Šalkovića Hrvati su narod koji duhom rano stari Kolumna Hrvoja Šalkovića Na Facebooku su svi lijepi, privlačni i pametni

Ostanu puni ormari kutija i uspomena, ogrlica iz Surinama, kamenja s Antarktike, ostaju prvoboračke priče o šašavim prelascima granica, o djevojkama slomljenih srca, o tsunamijima i potresima, ostaju prvoboračke priče za one koji priče vole pričati. Ovim drugima, ostanu samo sjećanja. Ali nije niti to bez vraga, jer vreća puna sjećanja, to isto nije mala zajebancija.

Kilometri se spoje u cestu, cesta se spoji u godine. I okrenuo se nisi, shvatiš da si cesti poklonio petnaest punih godina. Ako imaš sreće da poživiš dovoljno dugo, ispadne da je to trećina, ili možda četvrtina života.

Stotinu i petnaest proputovanih država, u petnaest godina putničkog, beneficiranog radnog staža. To je cifra s kojom se u Hrvatskoj ionako ide u penziju.

Trećina života nije mala stvar... ili je… to ne možeš znati. Možda je sve to ipak nešto značilo, a možda i nije, onako na duge staze.

Život nije karijera, niti je novac, niti je prestiž… život su dani… a najbolje dane svog života proveo sam na putovanjima.

A najbolji dani života, e oni zaista nisu mala zajebancija.
Čudne se slike vrte u glavi, u ovoj tihoj večeri na Šri Lanci, dok sjedim na klupi otvorenoj prema oceanu i pišem ove retke.

Čudne slike iz jednog čudnog dijela života, u kojem su se putovanja otvorila ispred mene kao rajski vrt, i samo je trebalo pregristi, skupiti muda i ući unutra. Čudan je to bio svijet, čudna je to bila vožnja. I znam da me unutra nije vodio bog, ali nije me vodio niti vrag… možda samo dobre vile ceste, dobre vile, da uvijek pokažu pravi put.

Moje središnje sjećanje iz te vožnje vrti se oko jedne, ili pet, ili možda pedeset noći, ili vrlo ranih jutara, u kojima…

U kojima tumaram ulicama Cuzca, netom izašao iz Mama Africe, potpuno sluđen i razmontiran, odjeven u kratke hlače, luđačko kričavu košulju, naočala sajgonki nabijenih na nos, pa onako smotan tražim put prema jazbini u kojoj sam parkirao naprtnjaču, spremnu da se krene dalje… da se uhvati neki vlak, za bilo kuda… dalje… uvijek samo dalje…

U kojima tumaram ulicama Jakarte, nakon onog silnog ludila u Dragonflyu, u nadi da će naletjeti netko poznat i objasniti mi što se to prošle noći, zapravo, dogodilo…

Čudne slike se vrte dok pišem ove retke na klupi, otvorenoj prema oceanu.

A prije je to sve bilo drugačije. Zajebano, ali lakše. Svijet bez interneta, Skypea, Facebooka, bez niskobudžetnih avio kompanija, bez on line bookiranja, bez detaljnih Lonely Planeta… samo informacije koje skupiš po hostelima od drugih putnika, i tjeraj, braco, široko ti polje…

Zajebano, ali lakše.

Prije si ušao u dnevni boravak hostela, dočekali su te nasmiješeni, srdačni ljudi, pa ti rekli – dobro došao, tu ti je mrzla piva, desno je kazetofon, a tamo lijevo, tamo ti je mrak za vatanje...

Danas uđeš u dnevni boravak hostela, klinci šute i bulje svaki u svoj tablet.

Čini mi se da je sve više klinaca koji putuju zato što su pročitali, ili im je netko rekao da su putovanja cool. A ako tu utakmicu zaigraš iz pogrešnog mjesta, teško da ćeš preživjeti do poluvremena, a kamoli doći do finala.

A ja jesam… finale je tu… pucam penal u zadnjoj minuti sudačke nadoknade, golman se bacio na pogrešnu stranu, i lopta ide u mrežu… dok kucam ove retke, na klupici otvorenoj prema oceanu.

Vidio sam sve to uživo, u ovih petnaest godina, bio sam tamo, života mi, gledao sam sve to na svoje oči… Neke potpuno ispravne klince koju su odrastali i sazrijevali u hostelima, na cesti. Neke pogrešne klince koji su vrlo brzo ispali iz igre. A vidio sam i neke stare špilere, od plus četrdeset ili plus pedeset, kako tumaraju hodnicima hostela kao pijani Rusi kada ih uhvati svjetska bol. Često sam viđao takve, i davnih dana se zakleo da neću završiti kao oni, da ću se povući iz igre kada osjetim da nemam više force, kada osjetim da sam rekao sve što je trebalo reći.

A nemati više force, to zaista, ali zaista nije mala zajebancija.
What a ride, man… what a hell of a ride…

Da, lijepo je osvrnuti se unazad, pa se sjećati… imati punu vreću sjećanja…

I nemam pojma što će biti dalje, kada se maknem s ove klupice otvorene prema oceanu, pa odletim kući, za Zagreb. Možda ću, kao na kraju svake bajke, ostati na ranču sa sisatom udovicom, ili uzeti princezu u naručje, pa s njome odjahati u dvorac u kojem su živjeli sretno sve do kraja… i, jebi ga, nigdje više nisu putovali.

>> Kulturološki šok: Nakon Indije - Šri Lanka

A možda odem na još koje putovanje, ali sve kratko, sedam dana, ništa posao, ništa putopisi, samo zafrkancija i pokoja fotografija na Facebooku.

A možda neću niti to… a zapravo, nije niti bitno…

Možda ću sljedeću trećinu života provesti kao turist, tjedan dana godišnjeg odmora, na ležaljci, sa delboy kišobrančićem zataknutim u koktel. Nije niti to loša opcija. Sljedećih trideset godina uvući ću se u redove vjekovnih neprijatelja, i iz blizine proučavati njihove navike.

Ideali su važna stvar, i u petnaest godina putovanja čvrsto sam vjerovao da sa svakim novim proputovanim kilometrom ceste postajem bolji čovjek.

I znam da je to bilo tako, da su me ideali odveli na pravo mjesto. Ali čovjek se mijenja i sazrijeva, stvoren je da se mijenja i sazrijeva. Pa ako ne promijeniš ideale, ako se čvrsto držiš jednih te istih, mogu te odvesti na jako tužno i jako samotno mjesto.

Kucam posljednje retke, lopta je ušla u mrežu, sudac svira kraj… zavjesa se spušta.

A ja vidim onog klinca, prije kakvih sedam, ili osam godina, klinca koji je izašao iz Mame Africe, odjevenog u kratke hlače, luđačko kričavu košulju, naočala sajgonki nabijenih na nos… vidim ga onako smotanog, kako traži put prema jazbini u kojoj je parkirao naprtnjaču, spremnu da se krene dalje… da se uhvati neki vlak, za bilo kuda…

Legao je na travu kraj ceste, gleda zvijezde koje blijede i zapalio je cigaretu. I nema pojma, zaista tada ne može znati da mu zemlja ispod leđa po posljednji puta diše na taj način.

I navijam, jako navijam za njega, derem se iz petnih žila da ustane… da ustane i potrči prema tom vlaku, da uskoči u vagon, dok mu ne bude kasno…

Ol rajt 

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook