Prava istina o skandinavskoj utopiji

Posljednjih nekoliko godina čitav svijet se podčinjava svemu što dolazi iz nordijskih zemalja. Dokumentarci s National Geographica, članci u uglednom Economistu, a da ne pričamo te britanskom Guardianu, svi su puni hvale prema lakoći življena i društveno-socijalnoj utopiji.

Svijet je čini se gladan svega pozitivnog iz nordijskih zemalja, bez obzira radi li se o sreći u Danskoj, švedskoj ravnopravnosti spolova i jeftinim prodajnim lancima, norveškom naftnom bogatstvu i uvrnutim pjesmama o lisicama ili islandskom povratku iz financijskog ponora.

Ipak, nordijske zemlje nisu baš utopija kakvom se čine, a dio toga svega imao sam prilike i sam osjetiti tijekom ljeta 2013., na putovanju po Baltiku, Rusiji i Skandinaviji, koje je trajalo 14 dana. Iako nisam proveo tjedne, mjesece ili godine u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj ili Danskoj, neki prvi dojmovi su se duboko usjekli u moju opću sliku o tim zemljama.

Nadalje, čini se kako je i samom britanskom listu Guardianu dozlogrdilo više pisati o super ovom, super onom u nordijskim zemljama. Njihov novinar Michael Booth, otvorio je dušu i postavio stvari na njihovo mjesto. Njegovo seciranje stanja svakodnevnog života i statističkih podataka o kojima svjetski mediji inače ne pišu, kad su u pitanju nordijske zemlje, potaklo me da i svoja razmišljanja podjelim s čitateljima.

Booth doista ne okoliša, jer u uvodniku odmah kaže: "TV program u Danskoj je smeće, Muškarci u Finskoj vole piti, a Švedska nije baš uzor demokracije." Za Dance statistički podaci kažu kako su najsretnija nacija na svijetu, no zašto onda mediji ne spomenu kako su Danci druga nacija u svijetu po trošenju antidepresiva? Ispred njih je po tom pitanju jedino, gle čuda jer se radi o još jednoj nordijskoj zemlji, samo Island.

S druge strane, Švedsku se časti novinskim naslovima poput "Najupsješnijeg društva kojeg je svijet ikad vidio", no zašto onda više ljudi ne pakira kofere i sanja o svojem savrešnom sretnom životu u, primjerice Uppsali ili Karlstadu?

Danska (ne)sreća

Moje iskustvo s Kopenhagenom, bilo je dvodnevno, dakle vrlo kratko. Grad je to u kojem je u ljetnim mjesecima sve puno turista i biciklista. Ljeti, Kopenhagen je vrlo živahan i podatak da su Danci najsretniji ljudi na svijetu, na prvi pogled, kod turista prolazi bez većih problema. Čak sam uspio popiti i kavu u središtu Kopenhagena za 10 kuna, unatoč upozorenju u Švedskoj da ćemo plakati od muke, tek kad vidimo cijene u Oslu i Kopenhagenu. To se nije dogodilo u Kopenhagenu, ali tijekom te kave djevojci i meni za stol je prišao jedan Islanđanin, a njemu ću nešto kasnije.

Booth je, za razliku od mene, u Danskoj proveo gotovo destljeće života, a i supruga mu je iz Danske. On otkriva neke dobro skrivene u očima turista, ali vrlo velike grijehe tih "sretnih" ljudi. Dakle, sreću i antidepresive smo spomenuli, no razlog za sreću možda krije i podatak OECD-a, koji kaže kako Danci rade manje sati tjedno od većine zemalja u svijetu. Kao rezultat toga je i slaba produktivnost.

Otkud im onda novac? Odgovor je jednostavan, jer je riječ o najvećoj razini privatnog duga u svijetu. Dakle, Danci su čak četiri puta zaduženiji od Talijana, no upozorenja iz MMF-a za njih nema.

Danci imaju i jednu prljavu tajnu, a ta je da su četvrti u svijetu po ekološkom otisku po glavi stanovnika, prema izvješću Svjetskog fonda za prirodu iz 2012. godine. Moram priznati da sam po Danskoj vidio doista velik broj vjetroturbina, ali zanimljiv je podatak da je Danska europski najveći izvoznik nafte te da još uvijek troše jako puno ugljena.

Dancima prema podacima OECD-a školski sustav stoji lošije od onog u Velikoj Britaniji, a popušta im i zdravstveni sustav. Danci imaju i najveću stopu oboljevanja od raka u svijetu. Njihov sustav javnog željezničkog prijevoza prije par godina je jedva izbjegao bankrot.

Naposljetku, najnoviji podaci o ekonomskoj ravnopravnosti, koje prenosi list Politiken, govore kako se broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva u Danskoj u posljednjih deset godina udvostručio. Danska postaje podjeljena zemlja, u kojoj bogati žive u velikim gradovima, dok su provincije rezervirane, za imigrante, starije i nezaposlene. To je slika danske stvarnosti.

Planet Norveška

Tko nije bio u Norveškoj, teško će shvatiti ili prihvatiti činjenicu da si u toj zemlji sa 10 eura, da prostite, niti rit nemrete obrisati, kao bi rekli Zagorci. Dakle, vi za deset eura dobijete tri kovanice. To je bio moj prvi "reality check" u Oslu, a o cijenama ne treba trošiti previše riječi. Norveška mi se doimala poput drugog planeta kad su cijene u pitanju. Razglednica košta 25 kuna. Razglednica. Obična i kupljena na štandu na ulici kod imigranta. Domicilno stanovništvo ne radi u trgovinama i na štanodivma. Oni ne rade obične poslove.

Ipak, nakon bombaškog napada i masakra na otoku Utoyi kojeg je izveo Anders Behring Breivik i za koji zločin je dobio maksimalnu zatvorsku kaznu, Norvežani su pokazali svoj dignitet i odlučnost u kažnjavanju takvog zvjerskog nasilja.

S druge strane, u rujnu 2013. u norveški parlament ulazi desničarska i anti-islamistička Progresivna stranka, čiji je Breivik bio dugogodišnji član. Osvojili su 16,3 posto glasova i po prvi put u Norveškoj povijesti ušli u koalicijsku vladu.

Sami Danci će za susjede Norvežane reći da su najizoliraniji i ksenofobičan narod u Skandinaviji. U 2013. godini zabilježen je rekordan broj aplikacija za azil u Norveškoj, a ta je zemlja dala azil tek oko 5.000 osoba. Švedska za usporedbu godišnje odobri triput više zahtjeva za azil.

Novinar Simon Saetre u svojoj knjizi "Petromanija" piše kako njegovi sunarodnjaci podliježu negativnim aspektima svojeg bogatstva stečenog naftom, rade manje, ranije odlaze u mirovinu te sve češće idu na bolovanja.

Pametni su ti Norvežani, jer za sebe, barem se tako hvale, koriste samo obnovljive izvore energije, dok žive od prodaje svojeg glavnog energetskog resursa - nafte i skupljaju bogatstvo.

Međutim, kako sam bio na jednom koncertu u noćnom klubu "Bla" u Oslu, moram priznati da mladi Norvežani baš i nemaju novca za piće u klubovima. Da stavim stvari u perspektivu, kako se radi o alternativnom klubu, neki zagrebački manje popularni klubovi imaju bolji interijer, no nakon iskustava po gradu, gdje je kava koštala u pravilu 70-75 kuna, nismo imali petlje prići na šank i preživjeti još jedan šok. Zanimljivo je bilo da na ulazu u klub, redari zapravo pretražuju goste za skriveni alkohol, a ne za oružje.

U Norveškoj sam ostao dojma kao da su Norvežani poput štrumfova, pa ako ste jako dobri, možda ih i vidite. Oslo je prepun imigranata i turista. Rezidencijalni dio tog grada nije me se dojmio. Svi ti ljudi tamo izgledali su izgubljeno i bez cilja. U konačnici, nisam stekao dojam nikakve utopije. Dapače.

Islandski feniks

Nacija od svega oko 320.000 ljudi, koja je svojih pet minuta slave stekla kad je bankama i bankarima rekla "Ne", srušila vlast mirnim prosvjedima, u kojoj su građani napisali Ustav, rekli još jednom "Ne" Europskoj uniji i izašli iz ekonomskog ponora.

Booth za Islanđane piše kako se radi o pohlepnim i neodgovornim ljudima. Mogao bih se i nadovezati na ovu neodgovornost, ranije spomenutim susretom s Islanđanom u Kopenhagenu.

Naime, dok smo tako djevojka i ja sjedili na kavi u Kopenhagenu, priđe nam jedan bradati muškarac u svojim ranim tridesetim godinama i pita nas za neke smjernice po gradu, na engleskom jeziku. Kako oboje vladamo suvereno tim stranim jezikom dajemo mu do znanja da nismo Danci već da smo iz Hrvatske, a on će nama: "Ma nemojte? Meni izgledate kao tipični Danci". Shvatili smo to kao ugodan kompliment.

Nakon što je sam rekao kako je s Islanda, započeli smo pričati o toj otočkoj zemlji i spomenuli kako smo upoznali jedan par koji živi tamo. E tu, stvari postaju bizarne, jer mladić se poziva za naš stol te ni pet ni šest počinje s posve jasnim seksualnim komentarima. Po njegovim riječima, on je na Islandu poznati seksualni virtuoz, koji se odvažava u "swing" aktivnostima podosta često, a da odmah nismo reagirali s diplomatskim odogovorom "Žurimo, moramo u 18 sati biti na dogovorenom" (bilo je 15 minuta do 18 sati), bogzna za kakvu bi bizarnost još bili bogatiji.

Neću suditi Islandu na temelju tog susreta, ali neću niti reći da se ne slažem s Boothom kad je neodgovornost u pitanju.

Finska utopija na alkoholnim parama

Ranije sam spomenuo kako sam proputovao Baltik i Skandinaviju prošlog ljeta, a na tom putovanju, Helsinki me se posebno dojmio. Doista. Grad po mjeri čovjeka govorio je naš vodič i vodič iz Helsinkija, koji nam je držao gradsku turu. Zanimljivo, domaći, finski vodič, zapravo je imigrant iz Meksika.

Finska, odnosno Helsinki, na prvi pogled se doimao kao mjesto u kojem nema strke, nema buke i u kojem su ljudi vrlo susretljivi, pogotovo domaće stanovništvo. Finci, za razliku od Šveđana i Norvežana, nemaju problema s obavljanjem običnih poslova. Rade posvuda i svakakve poslove. Parkovi su ljeti puni ljudi i nitko nikome ne smeta i nema bučnog žamora, sve je idilično.

No Finci imaju jednu tamniju stranu. Vole alkohol, a vole i oružje. Finska je treća u svijetu po broju vlasnika vatrenog oružja, odmah iza SAD-a i Jemena. Finci drže neslavan rekord u zapadnoj Europi s najvećom stopom ubojstava te daleko najvećom stopom samoubojstava u Skandinaviji.

Ipak glavni uzrok smrti muškaraca u toj zemlji trenutno je alkohol. Finci se petkom navečer vole pošteno napiti, a Heikki Aittokoski, urednjih vanjske rubrike u Helsingin Sanomatu, Boothu otkriva jednu zanimljivost.

"U jednom trenutku, oko 23:30 sati, ljudi se počnu ponašati agresivno, šaketaju se i hrvaju. Idućeg dana, svi se tome smiju. U SAD-u bio imali intervenciju specijalaca", kaže Aittokoski.

No ako zapnete među artiklima u supermarketu, kao što sam i ja zapeo, prosječan Finac toliko dobro barata engleskim jezikom (minimalno) da ćete se bez problema sporazumjeti. Meni se jedan mladi Finac ispričavao u supermarketu jer ne zna hrvatski jezik, nakon što sam ga upitao držim li u ruci jogurt ili što. Ostao sam zabezeknut, jer je njegova isprika bila takvog tona da me ne bi slučajno uvrijedio što se usudio ne znati jezik Lijepe naše. Čudak, ali nevjerojatno ljubazan i bolno kulturan čudak. Nadam se da petkom ne pije i ne sudjeluje u šaketanjima po kafićima.

Švedski standardi

Poznato je kakvo mišljenje svijet ima o Šveđanima i Švedskoj, no što oni misle sami o sebi? Odgovor na to pitanje dao je istraživanje Švedski institut za istraživanje javnog mijenja, u istraživanju provedenom na mladim Šveđanima. Evo top osam epiteta iz tog istraživanja: zavidni, rigidni, poduzetni, ljubitelji prirode, tihi, iskreni, neiskreni i ksenofobični.

U Švedskoj sam proveo ukupno četiri dana, dva u Stockholmu, dva u Göteborgu. Šveđani vole luksuz, vole imidž i prestiž. Tako nam je govorila domaća turistička voditeljica. Kao što sam već i spomenuo, Šveđani, baš kao i Norvežani, "niže" poslove prepuštaju imigrantima. No kad imate toliko imigranata i imigrantsku politiku, koja na ulici nema logiku i smisao, onda dobijate kaos, a upravo takav osjećaj sam imao u Švedskoj, pogotovo Göteborgu.

Sve je u Švedskoj skupo, no ipak za razliku od Norveške, ne bi ih (još) svrstao na njihov vlastiti planet po tom pitanju. S druge strane, Šveđane koje sam viđao na ulicama Stockholma, pogotovo one starije s obiteljima, ostavili su na mene dojam ekstremne hladnoće. Pogledi s visoka, usporeni hod i uštogljenost, šire se na prvi pogled, a prolaskom pored njih, čak i kao turist, u meni je primjerice izazivao negativne osjećaje.

Slične primjere navodi i Booth, ističući primjere švedskog etnologa Ake Dauna. "Šveđani ne iskazuju osjećaje kao drugi. Šveđanke se trude što manje stenjati tijekom porođaja, a često pitaju, kad je porođaj gotov, jesu li previše vrištale. Izrazito su zadovoljne kad im se kaže da nisu", piše Daun u svojoj knjizi "Švedski mentalitet".

Šveđani su, nadalje, do savršenstva doveli umjetnost izoliranja sebe jedni od drugih, a učinit će sve kako sa strancem (ne nužno turistom ili imigrantom) ne moraju ući u lift. Plakanje na pogrebu je nepoželjno i dugo se pamti kao nešto loše, piše u navedenoj knjizi.

Švedska demokracija navodi se kao uzor, no u stvarnosti, piše Booth, radi se o jednopartijskom sustavu, kojeg podupire nekoliko sjenovitih industrijalističkih obitelji. Švedska je zapravo jedan novi, istaknuti brand totalitarističkog modernizma, koji obuzdava slobode, potiskuje neslaganja u ime konsenzusa i čini sve što može kako bi prekinuo bračnu vezu između muškarca i žene, djece i roditelja te starijih i njihove djece.

Nezaposlenost mladih u Švedskoj veća je od europskog prosjeka, a integracija imigranata u toj zemlji je na stalnim iskušenjima. Sukladno s tim, u usponu je i desnica u Švedskoj, gdje Švedski demokrati prema anketama imaju potporu čak 10 posto stanovništva. Imigranti su skloniji nasilju od Šveđana, tvrde švedski desničari.

Za zemlju koja je jedan od najvećih izvoznika naoružanja u svijetu i koja je bila jedna od najkrvoločnijih nacija na planeti u proteklom tisućljeću, velika je to tvrdnja.

Za Švedsku mogu reći u konačnici kako sam dojma da provode politiku primanja imigranata, jer je to dobro činiti, a ne zato što su ih sposobni bez veće muke integrirati u svoje društvo. Dakle, dizanje imidža u svijetu, pridonošenje onoj misli o utopiji na sjeveru. Imigranti, prema onome što sam svojim očima vidio, odnosno velika većina njih, neće postati dio tog društva. Prestanimo sanjati med i mlijeko u Skandinaviji.

Situacija u Hrvatskoj nije bajna, učeniji i stručniji ljudi ne znaju odgovor na pitanje kad će nam biti bolje, ali da ponovim ono što sam rekao i na početku, zašto onda nordijci kad dođu ovdje imaju osjećaj nevjerojatne slobode? Zašto divljaju kao da ih se pustilo s lanca? Najviše od svega, zašto se vraćaju?

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook