3. listopada 2002. godine za Deanu je trebao biti početak nečeg novog. Deana je toga dana u Zagreb stigla sa dečkom i prijateljicom.
Padobranstvom se već dugo željela baviti, a nakon što je prošla obuku, testove, trebalo je napraviti i taj prvi skok. Bila je spremna, sigurna, a nitko nije ni slutio da će to biti njezin prvi i zadnji skok.
Ditmar Paolo Šegon, Deanin dečko: "Sve se odvijalo normalno, padobran se fino otvorio. Krenula je malo lijevo, sve je bilo ok do tih nekih 200-300m kada je uzela taj jedan pravac. Primjetio sam taj avion da je tamo, nisam znao da li ide u njega, da li ce proći pored njega, nisam čak ni primjetio da li radi. Osjećao sam neku paniku, shvatilo da će ona udariti u taj avion. Gledao sam i nadao se da će ga na kraju zaobići. Poslije sam samo čuo jako tup udarac, potrčao sam, ali mi nisu dali da je vidim.“
Šok, nevjerica, tuga, razmišljanje što je pošlo krivo, kako, zašto... Ni danas, pet godina nakon, odgovora koji bi utješili obitelj nema. Prijateljica i dečko govore da su ih upozoravali na zgrade, vodu, kuću, ali ne i na avion s upaljenom elisom.
Roditelji i prijatelji traže krivca, razmišljaju što bi bilo da je avion letio nekoliko stupnjeva na lijevo ili zašto je on uopće bio na mjestu iznad kojeg su skakali padobranom?
Što su roditelji saznali i tko je krivac za ovaj nesretan slučaj pogledajte u video prilogu.
"Ljude ćemo poticati..."
međunarodna koordinirana akcija
sveti nikola stigao ranije
