Maroon 5 'Hands All Over' – Ocjena: 5/10
(A&M/Octone Records / Universal Music, 2010.)
Novi album grupe Maroon 5 ambiciozno je predstavljen kao ubojiti hibrid rocka, popa, funka i r&b-a. No daleko od toga, radi se o ubijenom hibridu svega spomenutog. Grupa pjevača Adama Levinea je na novom albumu nastavila s prožvakavanjem izlizane pop forme koje se uhvatila na prethodnom uratku 'It Won't Be Soon Before Long'.
Spomenuta forma ne nudi nikakvo ozbuđenje, a oslobođena je skoro svih vrsta iznenađenja. Kao da su pomiješani najdosadniji trenuci grupa Bee Gees, Journey i Foreigner iz prošlog stoljeća (a i spomenuti su imali svoje uzbudljive trenutke).
Prve pjesma 'Misery' je u ulozi proročice, nakon nje se situacija nimalo ne mijenja. slijedi jedanaest isuviše sličnih i izuzetno lako probavljivih plesnih pop singlova idealnih za zvučnu podlogu u velikim koridorima shopping mallova. Maroon 5 je uspio postići formulu potpune neprimjetnosti, a nije da su htjeli namjerno postići taj efekt kojem je 30-ih godina prošlog stoljeća težio kompozitor eksperimentalne glazbe Alvin Lucier.
Ničime posebno ne privlače pažnju na sebe. Bend u glazbenom smislu još i posjeduje čvrstinu ritma, ali Adam Levine toliko razvlači svoje pjevačke dionicu, da se i funky pokušaji poput 'Hands All Over' koji po aranžmanima naginju ka Princeovoj 'Alphabet Street' potpuno gube na oštrini.
U ovome trenutku jedna Lady Gaga po žestini za dvije duljine dere ovaj muški kvintet koji se uzalud trudi biti Spandau Ballet novog tisućljeća. Čak bi i usporedbe s imenima poput Justina Timberlakea bi bile neumjesne.
Još najveće iznenađenje predstavlja bonus pjesma 'Crazy Little Thing Called Love', grupe Queen, ali opet, mlitavi Levineov vokal na kraju albuma još više živcira i kvari za njega nedodirljivu dionicu koju je svojevremeno otpjevao Freddie Mercury. Ukratko 'Hands All Over' bi i Brandon iz Beverly Hillsa ugasio tijekom šihte u Peach Pittu, prije ohoho godina.
3OH!3 'Streets Of Gold' – Ocjena: 7/10
(Photo Finish Records / Dancing Bear, 2010.)
3OH!3 – elektro duo iz Bouldera u američkoj državi Colorado koji čine Nathaniel Motte i Sean Foreman objavio je svoj treći album na kojem su se polomila koplja američkih glazbenih kritičara. Za jedne je riječ o genijalnom pop albumu, za druge radi se o potpunom smeću.
Na prvo slušanje albuma 'Streets Of Gold' se i potpisniku ovih redaka činilo da se radi istinskom glazbenom smeću sastavljenom od svih stilskih kolorita pop glazbe koji su kod onih sa zahtjevnijim glazbenim sklonostima izazivaju dizanje želuca.
3OH!3 su u svojoj srži prilično vješti majstori recikliranja manirizama boy bandova, zatim formi na kojima su Madonna, Britney Spears i Christina Aguilera prije 5-6 godina zgrtale hrpe dolara i na kraju hip hopa koji kao da izrastao na na temeljima nasljeđa jednog Vanille Icea. Ukratko, Motte i Foreman se više doimaju kao glazbeni balegari, nego kao ozbiljni umjetnici. Spadaju u vrstu tipova koji kopaju po kontejnerima (glazbenim naravno), i to ne zato jer im o tome ovisi opstanak, već zbog toga što to vole, a od materijala koji iščeprkaju stvaraju svoju viziju glazbe.
Još jedni svjesni zagađivači etera u ovo isuviše zagađeno doba, ili pak vizionari? Pitanje je to koje se definitivno nameće svakome s izgrađenim stavovima o glazbi tko izdrži kušnju preslušavanja cijelog albuma 'Streets Of Gold' i odvaži se to ponoviti.
No dva elektro geeka dobro znaju svoj posao. Imaju nos za sklepati ubitačni trominutni pop singl za mladu generaciju koja ne vidi dalje od Facebooka. Vješto tempiraju refrene i što je najvažnije tekstovi su im životni. Često šturi, ali životni. Ne libe se povika 'Fuck the DJ', iako su i sami u toj ulozi, kao što se slikovito sprdaju sa svim problemima koji muče mlade, naravno uz obilje psovki.
Je li riječ o novoj generaciji elektro punkera, teško je govoriti u ovome trenutku, ali da tu nečega ima, pa makar i u zametku, je nepobitna činjenica. Stoga ne čudi što su Motte i Foreman u jako dobrim odnosima s Keshom, koja je također novi izdanak elektropop prljavaca na sceni. Čak je i naziv albuma 'Streets Of Gold' prilična ironija u odnosu na ozračje koje vlada unutar albuma.
3OH!3 ne gube na tempu, nisu patetični i ne zamaraju se baladama, što je dobra karakteristika, jer su svjesni da ih konzumiraju oni koji nema ni živaca ni volje kopati dublje ispod površine. Eh sad je li opravdan stav da je glazba sredstvo za brzinsko šišanje ovaca u ljuskom obliku, teško je govoriti, a ne ući u licemjerje, ali je opći dojam da su Nathaniel Motte i Sean Foreman tu prije zbog para, nego glazbe. A ovo je ipak rubrika u kojoj tiraže nemaju nikakvo značenje i utjecaj na mišljenje (bar ne bi trebalo imati).
Preporuka je onima s istančanim čulima izbjegavanje 'Streets Of Gold' albuma širokom luku, dok se preporuča onim konzumentima svakojakog brzopoteznog pop pskočica. 3OH!3 nije novi Chemical Brothers, ali svakako su maštovitiji i konkretniji od većine svoje konkurencije. Vrijeme za neke nove klince je počelo.
Diane Birch ' Bible Belt' – Ocjena: 9/10
(S-Curve Records / Dallas Records, 2009.)
Kćerka adventističkog svećenika iz Oregona u SAD-u od malih nogu je s obitelji proputovala Afriku i Australiju, ovisno gdje joj je oca navela služba Božja. To i kršćanski odgoj su vjerojatno razlog zašto je ova dvadesetsedmogodišnjakinja izuzetno zrela i kao osoba i glazbenica na svom prvijencu 'Bible Belt', koji je s nemalim zakašnjenjem došao na hrvatsko tržište, ponajprije zbog toga što je bio dobro prihvaćen na domaćem terenu i od publike i od kritike.
Diane Birch je stilski osebujna kantautorica koja je duboko ukorijenjena u soul, blues, country i pop davno minulih vremena svojstven zvuku Eltona Johna s početka njegove karijere. Odlična je pjevačica i retro štih joj jednako tako dobro pristaje. Moglo bi je se okarakterizirati kao psihički potpuno balansirani i vedri pandan Amy Winehouse. Svoj izričaj u potpunosti gradi na živom bendu u kojem glavnu riječ, pored njezinog vokala vodi piano, odnosno klavijature.
Iz nje izvire ženstvenost lišena histerije, bez nekontroliranih vriskova i ispitivanja izdržljivosti vlastitih glasnica pred pjevačkim mikrofonom. Dianina postojanost kao izvođačice iz koje zrači povjerenje i sigurnost sigurno su bili odlučujući za činjenicu što je bila prepoznata u moru glazbenika na Myspaceu i što je i na kraju rezultiralo potpisivanjem ugovora sa S-Curve Recordsom Stevea Greenberga.
Diane opija čula snažno i aromatično poput dobrog crnog vina već od uvodne 'Fire Escape'. Naredne 'Valentino' i 'Fools' dokazuju da uvodna pjesma nije bila slučajnost, a sve što slijedi nakon toga ide u prilog tome da se radi o glazbenici koja itekako poznaje koncepciju kreiranja albuma, a ne samo pjesama.
S petom po redu 'Rewind' Diane je odličnom izvedbom, naizgled bezazlenog sentiša 'unovčila svoje žetone' kod svakoga tko se na slijepo odlučio za njezin album, ili je možda bio privučen pogledom krhke i sićišnje djevojke s covera.
No glazba je glavno oružje Dianinog šarma, po tome kako se zna prepustiti glazbi i dozvoliti pratećem bendu da uđe u jamming pomalo podsjeća na jednu glazbenu heroinu sličnih pogleda na glazbu s kraja 80ih godina prošlog stoljeća, odnosno na Edie Brickell. Diane Birch je pravi bombon za sve istinske nostalgičare i ljubitelje tradicionalnih vrijednosti unutar glazbe – inspiracije oživljene kroz glas i muziciranje. Teže discipline od toga nema.
Prijašnje recenzije: Thievery Corporation, Jack Johnson i Drake
ZAR I TI, SINE BRUTE?
Opasna točka
KIJAMET
