Mauro Prosperi imao je 39 godina kada je sudjelovao na šestodnevnom ekstremnom maratonu kroz Saharu gdje je trebao prijeći 250 kilometara. U pustinji ga je zatekla pješčana oluja te je 10 dana proveo izgubljen u jednom od najopasnijih područja na Zemlji.
Svoju priču ispričao je za BBC:
'Te davne 1994. maraton kroz Saharu trčalo je samo 80 maratonaca dok ih danas bude 1300 pa nema šanse da se netko izgubi. Ja sam većinu vremena bio sam. Stvari su pošle krivo četvrtog dana kada smo trčali najtežu etapu. Nakon četiri kontrolne točke našao sam se u području prepunom pješčanih dina. Sam.
Odjednom je krenula jaka pješčana oluja. Bio sam prekriven pijeskom, nisam vidio, nisam mogao disati. Znao sam da se moram kretati da me pijesak skroz ne prekrije i da ne bude moj grob. Uspio sam naći neko mjesto gdje sam se sklonio. Oluja je trajala osam sati.
Mislio sam; pa dobro, možda više nećeš pobijediti u utrci, ali sutra ujutro krenut ćeš prema cilju. Nisam uopće bio svjestan koliko je oluja izmijenila sve oko mene. I da sam izgubljen u pješčanom prostranstvu. Imao sam kompas i kartu, ali to mi nije pomoglo. Bio sam uvjeren da ću prije ili kasnije nekog sresti.
Trčao sam četiri sata, ali ništa nisam vidio. I tada sam shvatio da sam izgubljen. Prvo sam urinirao u bočicu da bih imao što piti. Kada me pogodila oluja, imao sam samo pola boce vode. Imao sam i dehidrirane hrane. Hodao sam samo ujutro i kasno navečer kad je bilo hladno.
Otkrivaju li strašne tajne koje je povijest do sada skrivala?!
Nakon nekoliko dana stigao sam do svetišta beduina na kojem se zaustavljaju kada putuju pustinjom. Ostao sam tamo nekoliko dana u nadi da će me netko pronaći.
Beznađe me obuzelo kada sam vidio helikopter koji me vjerojatno tražio, ali oni nisu vidjeli mene. Shvatio sam da ću umrijeti, polako i u agoniji. Napisao sam poruku supruzi i prerezao vene na rukama. Probudio sam se iduće jutro i shvatio da sam još živ; krvi mi se zgrušala. Nisam se uspio ubiti. Shvatio sam to kao znak i odlučio se sabrati. Mislio sam na svoju djecu.
Opet sam hodao pustinjom, jeo sam guštere i zmije, pio krv šišmiša. Osmog dana naišao sam na oazu. Tu me ugledala djevojčica koja je čuvala koze. Pomogli su mi i pozvali pomoć iz obližnje vojne baze. Nisu znali tko sam, a kada sam im rekao, shvatio sam da sam u Alžiru i da sam s rute skrenuo za 290 kilometara. Imao sam 45 kilograma, oštećen vid i jetru, a trebale su mi dvije godine da se oporavim.
Četiri godine kasnije vratio sam se ponovno kako bih istrčao maraton u Sahari; ne samo zato što volim završiti ono što započnem nego zato što sam postao ovisan o pustinji. Zato se od onda vraćam svake godine.'
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook