Otkriće znanstvenog tima sa Stanforda koji je koristio različite tehnike snimanja mozga moglo bi pomoći u dijagnostici i razumijevanju teškog stanja koje karakterizira dugotrajni umor čiji uzrok nije poznat te nema učinkovitog načina liječenja.
"Ukoliko se zaključci potvrde znači da smo pronašli nešto što nikad prije nije otkriveno", kaže voditelj istraživanja Jose Montoya sa stanfordskog medicinskog fakulteta. Rezultati istraživanja, ukoliko budu potvrđeni većim studijama, mogli bi pružiti prvi dokaz da je sindrom teška bolest koju prate stvarna oštećenja mozga.
Medicinski misterij: 12-godišnjak nema potrebu jesti ni piti
Istraživanje je provedeno na malom uzorku od 15 osoba koje pate od sindroma i 14 zdravih kontrolnih osoba. Koristeći nove metode snimanja koje mogu otkriti suptilne promjene u fiziologiji i morfologiji mozga znanstvenici su pronašli tri vrste abnormalnosti mozga kod sindroma kroničnog umora.
Koristeći magnetsku rezonanciju utvrdili su da je bijele moždane tvari manje kod osoba koje pate od sindroma nego kod zdravih osoba. U bijeloj moždanoj tvari su spojnice koje povezuju neurone i služe kao komunikacijski kablovi kroz mozak. Za bijelu tvar se vjeruje da je podložna upali i stručnjaci su već ranije uočili područja upale kod bolesnika s kroničnim bolestima, stoga je taj zaključak bio očekivan.
Neočekivano je bilo otkriće abnormalnosti u desnoj polutki mozga u dijelu fasciculus arcuatus koji povezuje prednje i temporalne režnjeve. U lijevoj polutki taj je dio odgovoran za jezik i razumijevanje no znanstvenicima nije poznata njegova uloga na desnoj strani. Otkrili su i da je siva moždana tvar uz fasciculus arcuatus gušća.
Znanstveni tim je zaključio da bi to moglo značiti da je fasciculus arcuatus kod sindroma kroničnog umora hiperaktivan te da patološki mehanizam rada mozga prevlada.
Kod sindroma kroničnog umora pacijenti mogu imati čitav raspon simptoma koji uključuju bolove u mišićima i zglobovima, opći umor, nesanicu i kognitivne probleme no najupečatljiviji simptom je onesposobljujući umor koji može trajati tjednima i mjesecima i koji onemogućuje čak i osnovne svakodnevne aktivnosti.
Sve do 1990-ih liječnici nisu priznavali postojanje takve bolesti i simptomi su često pripisivani drugim bolestima. Znanstvenici su proteklih godina istraživali i moguću virusnu podlogu sindroma no nisu je uspjeli potvrditi. (Hina)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook