Kad su se prije 105 godina spasilački brodovi približavali mjestu na kojem je Titanic potonuo, posadi se u gluhoj noći počeo otkrivati sablastan prizor. "Za promatrača u daljini izgledalo je kao jato galebova koje se njiše s valovima. Stotine njih. Svi zajedno", opisivao je prizor jedan od pripadnika posade.
Kada se SS Bremen, brod koji je bio na putu iz Njemačke u Ameriku, pet dana kasnije, 20. travnja 1912., približio mjestu katastrofe, putnici koji su bili na njemu počeli su vrištati.
Naime, SS Bremen pridružio se brodu Carpathia, koji je zajedno s još četiri broda išao u tužnu misiju. Nije bila riječ o misiji spašavanja. Led, lijesovi, mrtvačke vreće i oprema za balzamiranje ukazivali su na to da je to bila misija - skupljanja.
Bijele mrlje u daljini, koje je posada Bremena vidjela bila su smrznuta tijela mrtvih, još odjevena u spasilačke prsluke nesretnog broda. Danima su ta tijela plutala po Atlantiku. Mrtvi, neki držeći djecu u rukama. Nisu imali nikakve šanse da prežive ledenu noć i još hladniji ocean, prenosi News.com.
Prva tijela koja je Leoni Hermann, tada 11-godišnjak na Bremenu, vidio kako plutaju u moru bila su tijela žene i djeteta. "Svi su plakali. Kako smo išli dalje, još tijela je plutalo."
Kobni događaj se dogodio 14. travnja 1912. u 11:40. Titanic je na svom prvom putovanju udario u santu leda, zapečativšu svoju i sudbinu svojih putnika. Potonuo je sljedećeg jutra u 2:20 i odveo u smrt svojih 1526 putnika. Ove subote obilježava se 105. godišnjica katastrofe.
Zbog filma, priča i djelomičnog izbjegavanja sirove istine, spomen Titanica je romantičan, ali iskazi onih koji su prvi stigli na mjesto nesreće svjedoče da je stvarnost bila sve drugo samo ne romantična. "Nitko ne priča o danima iza sudara sa santom leda. Vodeni grob, tijela koja pljuskaju o površinu u ritmu valova, sablasna magla svud uokolo uz zvukove sprovoda i svećenikovih riječi dok satima potapa mrtve u njihov zajednički grob", kaže Frederick Hamilton, član posade spasilačkog broda.
Sjeća se da je njegov brod u dva tjedna "pokupio" 305 tijela, od kojih je 116 sahranjeno na licu mjesta u moru. Tijela su danima bila naslagana na hrpu leda dok ih rodbina ne bi preuzela.
Te prizore putnici Bremena nisu mogli zaboraviti i pratili su ih čitavog života. "Vidjela sam muškarce i žene smrznute u zagrljajima, ljude što se smrznuti drže za ruke, tijelo žene s djetetom što se drži za plutajuću stolicu", prisjeća se Beatrice Stenke.
"Vidjeli smo ženu u spavaćici s bebom čvrsto prislonjenom na njezina prsa", posvjedočila je Johanna Stunke, putnica Bremena. "Bilo je tamo i tijelo žene koja je čvrsto grlila čupavog psa koji je izgledao kao bernardinac. Neki su bili odjeveni za ples i večeru, neki u spavaćicama i pidžamama. Jedna žena je imala pojas za spašavanje i dvoje djece u rukama."
Putnici na spasilačkim brodovima bili su svjesni što će ih dočekati kada stignu do mjesta potonuća. Pozivi u pomoć s Titanica još su odjekivali zračnim valovima i radijima dok su brodovi jurcali Atlantikom da im pomognu. "Dođi što je brže moguće starče, strojarnica se puni vodom", zadnja je poruka koju je Titanic uputio, 20 minuta prije potonuća. "Parimo punom brzinom prema vama, nadam se da ste na sigurnom", zadnji je linijski odgovor poslan u tri sata ujutro. Tragično je što bi i posljednja žrtva podlegla hipotermiji do tada.
"Okrutnost katastrofe najbolje se vidjela na tijelima", stoji u Enciklopediji Titanici. Svjedoci opisuju istrošena tijela, puna modrica, rastrgana, slomljenih lubanja i ruku, neki čak potpuno izrezani. "Tijela su navečer bila smrznuta, kasnije izblijedila od sunca, izborana i izobličena od vode".
Neki su imali prostrijelne rane vjerojatno nastale u panici potapanja. Posada je sve zajedno opisala kao "hladno, mokro, jadno i neutješno". Do kraja travnja, kombinacija soli i sunca počela je uništavati pojaseve i tijela su počela nestajati u dubinama oceana. U lipnju iste godine je ipak su pronađena dva tijela kako plutaju oceanom. Bila su to tijela brodskog konobara i kuhinjskog radnika.
"Vidjeli smo odjeću po dnu oceana", rekao je 2012. redatelj filma Titanic James Cameron. "Vidjeli smo cipele, čizme i štikle koje potvrđuju da su tu bila tijela". Ostatci samih tijela se ne mogu pronaći jer nakon potonuća, morske životinje su vrlo brzo skinule meso s kostiju, koje su se potom na morskom dnu vrlo brzo razgradile.