Tu negdje, krajem siječnja, početkom veljače, tu se skutrio najdepresivniji dan u godini. Njuškao sam malo po internetu, po blogovima i forumima, postoje verzije o devetnaestom siječnju, a postoje i o petom danu u veljači kao o danima kada, valjda, svi trebamo napraviti kolektivni harakiri. Kada još na sve dodamo i onog svisca Phila iz Punxutawneya, koji nam redovno navijesti, ili nam ne navijesti, još šest tjedana zimskog pakla, onda smo zaista u anksioznoj banani.
Čekaj, čekaj, jesmo li? Jesmo li mi to, zaista, kolektivno poludjeli, pa nam kalendar ravna raspoloženja i govori kada bi trebali biti sretni, a kada bi trebali kovitlati crne misli?
Naša Vlada se ponaša kao ćato, a ufurala si je generalski stav
Jasno mi je da postoje datumi kada svi radimo slične stvari, kitimo božićna drvca, farbamo uskršnja jaja, pokladno se maskiramo, obilazimo groblja, sasvim mi je jasno da postoje takvi datumi, jer tada se događa jedna čarobna riječ koji sam ranije prezirao, a što sam stariji tu riječ sve više volim, a ona glasi – običaji.
Ali da ćemo uvesti općepriznati datum u kojem ćemo biti općeprihvaćeno depresivni, e tome se zaista nisam nadao.
Ali kada smo datum već utvrdili, hajdemo onda stvoriti nove običaje, istjerati priču do kraja. Pa kada već imamo običaj kititi božićna drvca, poklanjati srcolike velentinovske čestitke, kada već imamo običaj jesti prvomajski grah u Maksimiru, hajmo onda uvesti i običaj najdepresivnijeg dana u godini.
Predlažem razmjenu oproštajnih pisama pred samoubojstvo. Ili možda kakvo simpatično darivanje? Recimo, ja tebi neispravno crijevo kroz koje obilato curi plin, ti meni dva grama ilegalnog antraksa, eto, baš bratić prošvercao iz Pakistana. Ja tebi uže za zabaciti oko tavanske grede, ti meni ključ od onih metalnih vrata na najvišem katu nebodera.
Kao da nam se kolektivno sve više i više ispire mozak, pa nam je zaista netko u stanju podmetnuti foru u kojoj će nam kalendar kazivati koliko možemo, ili ne možemo biti sretni. U životu sam upoznao ljude koji imaju sve na svijetu, milijune, jahte, viletine kroz čije sobe trčkara njihovo petero djece. Upoznao sam takve ljude, koji imaju sve, a za obiteljskog ručka samo šute i zure u prazno. Nemaju s kime popiti kavu, i nikada, ali nikada sretni biti neće.
A upoznao sam ljude koji žive u favelama, nemaju žute banke, nemaju struju niti vodu, a opet, po čitave se dane smiju od srca, i onako generalno, sretni su proživjeli život.
Ne postoji univerzalni recept za sreću, jer da postoji, svatko bi ga kupio, nabavio ili uzeo u najam.
Jednako tako, ne postoji niti univerzalni recept, ponajmanje univerzalni datum za nesreću i depresiju.
Tko u to ne vjeruje, neka se zaglavi u svoj najdepresivniji datum u godini, pa neka križa dane i čeka proljeće. A onda kada proljeće stigne, neka križa dane i veseli se jeseni.
Taj će puno čekati.
A malo će živjeti.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook