Ako smo mi, Hrvati, u ičemu dobri, onda smo u postavljanju limita sebi samima. Znamo se limitirati lošim izbornim odlukama, znamo se limitirati groznim tranzicijskim procesima koji nas, na dobra dva desetljeća zavale u ekonomski glib, znamo se limitirati mnogo čime, ali ono što mi posebno ide na živce je čuvena rečenica koju Hrvati rado izgovaraju – što ti je čovječe, pa koliko ti imaš godina?
Da je bilo suđeno, javila bi se ONA, a ne njezina mama
Na tu se rečenicu uglavnom ne obazirem, jednako kao što pretpostavljam da se ne obaziru niti mnogi pripadnici moje generacije ranih četrdeset godišnjaka koji su, poput mene, odlučili proživjeti život na način na koji žele oni sami, a ne na način na koji im određuje okolina.
Nešto sam se sitno naputovao po bijelom svijetu, u hostelima susretao vesele umirovljenike koji su odlučili putovati oko svijeta, pa sada u zabitima Bolivije, jednako kao i ja, traže prenoćišta koja koštaju pet dolara po glavi stanovnika. Susretao sam takve prpošne sedamdeset godina stare bake i djedice, na svoje sam uši slušao kako hrču iznad mene, na gornjem krevetu ubogog prenoćišta, slušao sam kako duboko dišu i pretpostavljao da im puca prsluk za svakoga tko bi im natuknuo kako je red da u svojim godinama sjede kući.
Nešto sam sitno lunjao planetom, pa sam ulazio u barove i klubove u koje zalazi prosijed svijet, pleše, zabavlja se, grize slasnu pitu socijalizacije bez bojazni da će ih netko osuđivati zato što im je red da u svojoj četrdeset i petoj sjede kući.
Upoznavao sam ljude koji su u svojim pedesetima kompletno mijenjali profesije, ili osnivali svoje tvrtke, ljude kojima okolina nije svojim nametnutim regulama zatukla duh, nego ih je, štoviše, ohrabrivala da đonom ukližu u nove početke.
Ne kvari vino vodom i ne kvari ljubav brakom
Viđao sam prosjede gospođe kako se zaljubljuju, kako iznova šeću gradovima držeći se za ruke sa svojim novim lošijim polovicama.
Bio sam pomalo tužan u takvim trenutcima, tužan zbog spoznaje da smo mi Hrvati narod koji zaista rano stari.
Ne mislim na one tablice u kojima se projicira očekivana smrtnost, u onim zlokobnim grafikonima propasti koji nagovještavaju da ćeš, kao muškarac, najvjerojatnije odapeti u sedamdeset i petoj, a kao žena u osamdesetoj.
Ne mislim na suhoparne statističke podatke, mislim na poraznu činjenicu da mi Hrvati zaista rano ostarimo duhom.
Što ti je, čovječe, pa koliko ti imaš godina?
Što te briga koliko imam godina?
Putovat ću dok mi se putuje, plesat ću dok me koljena ne izdaju, u pedesetoj ću se možda ostaviti pisanja i prebaciti se na povrtlarstvo i nikada, ali baš nikada me neće biti sram zaljubljeno hodati gradom držeći se za ruke.
I uvijek ću znati da najviše prigovora na moj život imaju ljudi koji su zatukli zaigranu djecu u sebi, i koji se zbog toga više niti ne znaju baviti svojim životom, nego se bave isključivo tuđima.
A ako ikada promijenim svoj život zbog toga što me netko upita – čovječe, pa koliko ti je godina – onda je gotovo sa mnom.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook