Da, prije je bilo drugačije, bilo je lovice, i bilo je skrivača, i lopova i pandura je bilo, i partizana i švaba, i gumi-gumija i pikulanja, svega je toga bilo.
Pročitajte i ovo
I bila su nam koljena puna kvrga i puna krvavih krasti, i bilo je mamino navirivanje kroz prozor i legendarni urlajući poziv na ručak.
Svega je toga bilo.
Bila su to vremena u kojima si nakon ručka izjurio iz kuće, a vraćao se kada padne mrak, a nitko ni o čemu nije brinuo, zašto da brine kada je znao da će sve biti u redu.
Bilo je i doba kada nismo zaključavali automobile, jer kome bi živome palo na pamet da bilo što ukrade, i bilo je doba kada su djeca sama odlazila u školu, a onaj koga bi roditelji dovezli automobilom, taj bi bio javno ismijan.
OVDJE pročitajte sve kolumne Hrvoja Šalkovića.
I bilo je praćki i špriherica, i bilo je krađa susjedovih trešnji, i bilo je doba plesnjaka u školskim dvoranama, i doba ploča i kazetofona, a onda i doba prvih Spectruma i Commodoraca.
Svega je toga bilo, i svega toga više nema.
S vremena na vrijeme, periodički, poput kakve nejasne utvari, uhvati me sevdah za tim starim vremenima. Jer to je nekada bilo tako, a sada je sve drugačije.
Danas u roku deset minuta pošaljemo jedan e-mail, primimo sms poruku, objavimo fotografiju na instagramu, a onda tu istu fotografiju šaljemo dalje whatsappom, pa onda odmah provjerimo ima li kakvih poruka na viberu, a za čitavog tog vremena na Skypeu razgovaramo s dalekim rođakom u Urugvaju.
Bilo je doba kada nas je mama po kruh i mlijeko slala u lokalnu trgovinu na dnu ulice. Tih malenih trgovina više nema, u kupovinu odlazimo u mega markete, u robne centre u kojima primjećujemo klince kojima su oni središnje mjesto socijalizacije.
Bile su nekada i prve Milka čokolade prešvercane na dnu prtljažnika, nakon kolektivnog hodočašća Gratzu ili Trstu, bili su i gumeni bomboni, i bile su i prve tenisice sa zakrivljenom crtom.
Bilo je svega toga, u ta neka mirnija, zdravija vremena, kada smo svi bili gotovo isti, kada nije bilo velikih razlika među ljudima, kada su očevi vozili Jugiće i sanjali o Golfu jedinici, kada se do Splita stizalo za pet sati, a do Cresa za sedam.
Uhvati me, ponekad, nostalgija za tim starim vremenima, pa onda na društvenim mrežama objavljujem patetične statuse kako je nekada bilo bolje, kako su ljudi bili sretniji, kako mi je današnjih klinaca žao jer odrastaju na zatupljujući način, zabarikadirani ispred Play Station kutija, vječito frustrirani činjenicom da izlaze nova, skupa izdanja video igrica, da izlazi nova brendirana odjeća, da je neki klipan iz razreda već ima, a njihovi si roditelji to ne mogu priuštiti.
Uhvati me, tako ponekad, retro blues, ali kada pogledam istini u oči, moram priznati da tada lupetam poprilične gluposti.
Jer potpisao bih sada, iste sekunde, potpisao bih pun ushita mogućnost da me netko od roditelja svakog dana čekao ispred škole u toplom automobilu, umjesto da se redovno truckam u trošnom mikulićkom autobusu. Uopće se ne bih bunio da mi je netko, u devetoj godini života, tamo negdje ranih osamdesetih, u krilo spustio čarobnu Play Station kutiju. Uopće se ne bih bunio da su djevojke iz mojeg vremena umjesto u sivim, debelim džemperima u školu dolazile u uskim, ispranim trapericama i brendiranim majicama na bratele. Ne da se ne bih bunio, nego da je bilo tako, namjerno bih pao barem tri razreda, i godinama bih rovario u osmom C.
Uopće se ne bih bunio da sam tada mogao stiskati poruke u inbox, umjesto da kažiprstom vrtim brojčanik, pažljivo birajući tih šest znamenki, dok me pritom probijao hladni znoj, jer uvijek je postojala šansa da se umjesto NJE, javi njezina mama.
Gotovo uvijek se javljala njezina mama.
Rado bih prihvatio opciju da se tada jednim klikom miša moglo otići na porno stranicu i steći osnovna znanja o anatomiji i izvjesnim radnjama, a ne da sam umjesto toga u prvim mjesecima spolne aktivnosti nabadao kao ćorava kokoš, sa slabašnom idejom što uopće treba raditi.
Bio bih radostan da su i u to vrijeme informacije bile jedan klik miša daleko, da se muzika mogla skidati dok si rekao torent, umjesto svih tih silnih čekanja da netko otputuje kod strica u Berlin i donese nove ploče. Rado bih da je tada postojalo stotinu televizijskih programa, a ne ona nesretna dva, na kojem su pizdekali o sjednicama SIV-a, a crtić se davao samo jednom, u sedam i petnaest navečer. Rado bih da sam po čitav dan mogao gledati crtiće.
Kada tako pogledam na stvari, uopće više ne žalim današnje klince. Svako vrijeme nosi svoje, svako je vrijeme dobro vrijeme, i svakom se vremenu čovjek mora prilagoditi.
Ako se ne prilagodiš, vječito ćeš kukati kako je nešto bolje, kako je negdje bolje, kako je nekome bolje. A kuknjava baš i nije najbolji način na koji čovjek može odvesti vožnju zvanu život.
Nema smisla žaliti za ničime.
Da je bilo suđeno, javila bi se ONA, a ne njezina mama.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
