Negdje je nestao galeb, i nisam siguran da je puno ljudi primijetilo da ga nema.
Negdje je nestalo to mitsko stvorenje njegovanog brka i maljavih prsa, zavodnička utvara koja bijelim espadrilama gazi rivom, dok matere panično sakupljaju kćerke i tjeraju ih prema kućama, onako kao mama zec tjera zečiće kada se na obzoru pojavi kobac.
Nestao je galeb, a s njegovim je nestankom iščeznuo čitav jedan sustav vrijednosti koji nam je, onih dana, izgledao nakaradan, ali danas, kada je sve otišlo u milu materinu, platili bi suhim zlatom da se taj dobri, stari sustav vrijednosti opet vrati u modu.
Ne sjećam se koliko sam imao godina kada su mi prvi puta objasnili sustav galebarenja, ali znam da sam na sve to skupa gledao kao na određen oblik prevare. Opaljen suncem, vječno u bijelom lanu, priučeni poliglot koji dribla na pet jezika, momčina naštrebanih manira salijeće usamljene Švabice i Čehinje, pa ih mami u svoje tajne odaje da bi im pokazao skrivene tajne Jadrana.
>> 'Kao da nije, đavo ga odnio, moga leć i na pod, a ne da postelju mijenjam'
Bljak! – mislio sam si tada. I ja, balavi klinac, ali i svijet odraslih ljudi koji me u ono doba okruživao.
Pa mi je mater lijepo ispričala kako u 'njeno vrijeme' cure nikada ne bi pale na neke glupe galebe, nego su padale na pristojne, uglađene dečke koji su fino gibali kukovima oko osam sati navečer, za špice ondašnjih plesnjaka.
Međutim, čovjek odraste, shvati da su Švabice i Čehinje istinski žudjele za galebovima i skrivenim tajnama Jadrana, shvati da tu nije bilo nikakve prevare, i shvati da je s nestankom tajni Jadrana nestao i već spomenuti sustav vrijednosti.
Švabice su željele komad nježnosti i ljubavi, sve on što im bivši muž, Hans iz Essena nije mogao dati. Čehinje su željele strasne tajne Jadrana, što nije ništa do prirodnog i zdravog ljudskog nagona.
A galebovi… oni su šutjeli i radili svoje.
Hirom kapitalističke sudbine, ljeto provodim na Jadranu, šećem rivom, primjećujem da nema galebova. Šetnicom odavno ne šljapkaju bijele espadrile, nego asfaltom do nje cvile gume bijesnih BMW-a.
Voze ih neki novi buzdovani, monstruozne mutacije negdašnjih galeba. Sitan je problem što te moderne verzije ne pričaju jezike, nego jedva krkljaju hrvatski. Ne nose čist i prozračan lan, nego bezlične, skupe etikete. Nemaju manire, ne pale damama cigarete, ne otvaraju im vrata, ne puštaju ih da prve naruče piće.
Što je najžalosnije, ova druga strana nije uopće željna komadića nježnosti i ljubavi, sve bi to mijenjala za đir u bijesnom BMW-u, a prava bi premija bila kada bi ih kakav Hans povukao sa sobom u Essen.
Šećem rivom, promatram kolektivni pad ukusa, sveopće srozavanje sustava vrijednosti, pa mi dođe žao galebova. Kako li je tek njima, kada sve to skupa promatraju?
Možda se sekiraju. A možda im, zapravo, puca prsluk.
A vjerujem, nekako sam baš siguran, da barem neki od njih, tamo negdje u dubini rive, skrivećki, i dalje driblaju na pet jezika.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook