Prošlo je 40 godina od černobilske katastrofe, no njezine posljedice i danas oblikuju život u okolici uništene nuklearne elektrane. Iako je riječ o području koje je desetljećima simbol nuklearne opasnosti, priroda ondje nije nestala – naprotiv, razvila se na neočekivane načine, a znanstvenici i dalje pokušavaju razumjeti kako je zračenje utjecalo na životinjski i biljni svijet.
"Pa-pa-pa-pa-pa!" – usred noći iz tame napuštenog i zračenjem pogođenog krajolika Černobila čuo se neobičan zvuk. Znanstvenik Pablo Burraco tiho se kretao između stabala, nedaleko od ruševina elektrane u središtu najgore nuklearne katastrofe u povijesti.
Nakon eksplozije reaktora 1986. godine okolno područje evakuirano je na velikoj udaljenosti, pa su rijetki ljudi kročili onamo kuda je Burraco tada hodao.
Osvjetljavajući put ispred sebe samo čeonom lampom, približio se izvoru zvuka – sićušnom mužjaku gatalinke koji je dozivao ženku. Brzim pokretom ruke uhvatio je tog pet centimetara dugog vodozemca s grane.
Bila je 2016. godina, a Burraco, evolucijski biolog iz Biološke postaje Doñana u Španjolskoj, tada je prvi put istraživao to područje.
Promatrajući žabu u ruci, odmah je primijetio da je tamnije boje od pripadnika iste vrste koji žive dalje od zone. "Bilo je izuzetno uzbudljivo", prisjeća se.
To otkriće otvorilo je pitanje koje se postavlja još od nesreće – je li zračenje promijenilo organizme koji žive u blizini elektrane?
Eksplozija reaktora broj četiri 26. travnja 1986. raspršila je radioaktivni materijal diljem Europe – vjetrovi su ga nosili sve do Velike Britanije, Norveške pa čak i sjeverne Afrike. Ipak, najteže je pogođeno područje oko same elektrane u sjevernoj Ukrajini, gdje i danas postoje žarišta snažnog zračenja.
Mnogi su strahovali da će posljedice za prirodu biti katastrofalne. Ljudi su napustili to područje, no životinje i biljke nisu imale tu mogućnost.
Tijekom proteklih desetljeća pokazalo se da mnoge vrste zapravo opstaju unutar 60 kilometara široke zone isključenja. Ipak, to ne znači da se priroda nije promijenila – ponekad i na gore.
Znanstvenici su godinama bilježili deformirana stabla, ptice s tumorima, pa čak i neobične crne gljive koje rastu unutar samog reaktora.
Postoje teorije da su se neke vrste prilagodile zračenju, no to je teško dokazati i predmet je rasprava.
Burraco i njegovi kolege proučavali su više od 250 žaba te su 2022. objavili da su one unutar zone u prosjeku tamnije od onih izvan nje.
Pretpostavljaju da bi veća količina melanina mogla pružati određenu zaštitu od zračenja, no za to još nema čvrstih dokaza.
Istodobno, neki znanstvenici upozoravaju da takve promjene ne moraju biti izravno povezane sa zračenjem, već i s drugim čimbenicima poput onečišćenja teškim metalima ili promjena u staništu.
Jedna od ključnih promjena u Černobilu svakako je nestanak ljudi. U područjima gdje su nekoć živjeli, danas se slobodno kreću vukovi, medvjedi i bizoni. Populacije jelena i divljih svinja značajno su porasle, a broj vukova procjenjuje se na višestruko veći nego u okolnim rezervatima. U zonu su se vratile i vrste koje su nestale mnogo prije katastrofe, poput euroazijskog risa, piše BBC.
Ipak, pitanje ostaje - jesu li se organizmi doista evolucijski prilagodili zračenju? Postoje naznake da su neke biljke i životinje razvile veću otpornost, no znanstvenici su i dalje oprezni s takvim zaključcima.
Utjecaj černobilske katastrofe ne završava unutar zone isključenja.
Tragovi radioaktivnosti i danas se mogu pronaći u hrani i materijalima diljem Europe. Priča o Černobilu stoga nije jednostavna – priroda nije ni potpuno uništena ni potpuno obnovljena.
Kako ističu istraživači, riječ je o složenom ekosustavu koji je preživio katastrofu i nastavio se razvijati, ali i dalje nosi posljedice jednog od najtežih događaja u modernoj povijesti.