Desetljećima su znanstvenici pokušavali objasniti kako lunarni uzorci sakupljeni tijekom NASA-inih misija Apollo sadrže tragove intenzivnog magnetskog polja koje se može mjeriti s magnetskim poljem na Zemlji. S obzirom na manju veličinu Mjeseca i odsutnost dinamičnog jezgrenog procesa poput Zemljina, ti tragovi magnetskog polja na lunarnom kamenju činili su se neobjašnjivima.
Znanstvenici s britanskog Sveučilišta u Oxfordu sada nude uvjerljivo objašnjenje za taj lunarni fenomen. Intenzivna magnetizacija u tim stijenama mogla je odražavati rijetke, nagle poraste, a ne dugotrajno magnetsko polje, pišu znanstvenici u istraživnaju koje je objavljeno u časopisu Nature Geoscience.
"Naša nova studija pokazuje da Apollo uzorci prvenstveno odražavaju izuzetno rijetke događaje koji su trajali tek nekoliko tisuća godina, dok su se dosad pogrešno tumačili kao da predstavljaju pola milijarde godina lunarnih procesa. Izgleda da nas pristranost u odabiru uzoraka spriječila da shvatimo koliko su kratki i rijetki ti snažni magnetski događaji," kaže u priopćenju Sveučilišta Oxford planetarna geologinja Claire Nichols, jedna od autorica navedenog istraživanja.
Britanski znanstvenici su proučavali bazaltne stijene iz Mjesečevih ravnina, tražeći poveznice između njihovog sastava i jačine magnetskog polja. Otkrili su da stijene s višim sadržajem titana dosljedno pokazuju jaču magnetizaciju. Računalni modeli pokazali su da topljenje titanom bogatih materijala, u blizini granice Mjesečeve jezgre i plašta, može privremeno povećati protok topline iz jezgre, pokrenuti ili pojačati magnetsku aktivnost te istovremeno proizvesti titanom bogate tokove lave i kratke izboje magnetskog polja.
Apollo misije, fokusirajući se na bazaltne stijene Mjesečevih ravnina, nenamjerno su zadržale tragove tih rijetkih magnetskih aktivnosti Mjeseca. Ti periodi lunarne magnetske aktivnosti vjerojatno su trajali tek nekoliko tisuća godina, što su tek puki trenuci u odnosu na 3,5 milijardi godina starosti Mjeseca.
Iako ta nova teorija odgovara dostupnim dokazima, modeli se ipak oslanjaju na pretpostavke, zbog ograničenog broja lunarnih uzoraka pa će biti potrebna daljnja provjera.
"Nadolazeće (NASA-ine) misije Artemis pružaju nam priliku testirati tu hipotezu i dodatno istražiti povijest Mjesečevog magnetskog polja. Sada možemo predvidjeti koje vrste uzoraka zadržavaju koje jačine magnetskog polja na Mjesecu," kaže u istom priopćenju Sveučilišta Oxford geoznanstvenik Simon Stephenson, isto tako jedan od autora navedenog istraživanja.
Danas Mjesec ima tek slabo i razmjerno nepovezano magnetsko polje, no navedeni rezultati istraživanja nude put prema razumijevanju njegove drevne magnetske prošlosti.