Užasni napadi na Izrael koje je proveo Hamas, militantna teroristička organizacija, rezultirali su time da se grupa poistovjećuje s narodom Palestine iz pojasa Gaze. Međutim, na tom malom gusto naseljenom području živi 2,2 milijuna ljudi i ne samo da ne podržavaju svi Hamas već je polovica tog stanovništva maloljetna. Odmazdu zbog napada tako će pretrpjeti uglavnom nedužni civili, od čega i ogroman broj djece.
Pakao na zemlji, tako stanovnici Gaze opisuju proteklih nekoliko dana otkako je počeo uzvratni udar izraelske vojske. Čitave četvrti nemoguće je prepoznati zbog toga koliko je zgrada srušeno, ali je poznato da se ne biraju lokacije - bombe padaju na bolnice, džamije, škole, čak i one koje vodi UN i koje su ranije služile kao skloništa.
Granica s Egiptom, koji u sukobu već desetljećima podržava Izrael, nije zatvorena, ali malen broj ljudi smije ju prijeći. U etničko čišćenje po Ženevskoj konvenciji spada i protjerivanje stanovništva, dakle i poruka Palestincima da živu glavu spašavaju odlaskom u Egipat, ali ni ta opcija nije lako ostvariva.
UN je upozorio Izrael da ne gađa civilne položaje, da je zabranjena potpuna blokada pojasa Gaze, ali na njihove apele nema puno odaziva. Zašto bi ga i bilo, SAD obećava vojnu pomoć i šalje nosače aviona neovisno o tome poštuje li Izrael ljudska prava ili ne.
Jer ova situacija nije nikakva novina. Ne opisuju ljudi pojas Gaze kao najveći otvoreni zatvor na svijetu bez razloga. Bez ikakva pokušaja da se opravda Hamasovo djelovanje, ne djeluju ni teroristi do te mjere samoubilački ako voda nije došla do grla. A Palestincima je figurativno voda, jer na teritoriju povremeno ne funkcionira ni vodoopskrba, već počela oduzimati dah.
Osim Zapadne obale, s koje također nisu protjerani, pojas Gaze jedino je područje koje Palestinci naseljavaju bez prekida stoljećima. Cionistički narativ da su Židovi donijeli civilizaciju na to područje duboko je problematičan i spada u domenu kolonijalizma. Palestinci su činili jednu od najobrazovanijih populacija na Bliskom istoku i imali su široko rasprostranjenu srednju klasu sa svim običajima koje njeguje građanski sloj drugdje u svijetu.
Današnja situacija produkt je godina nasilja koje nad narodom vrši Izrael sve otkako je država osnovana 1948., s tim da je sukoba bilo i ranije. Pojas Gaze Izrael je okupirao nakon šestodnevnog rata sa susjednim arapskim državama 1967. Pokušavao je s naseljavanjem Židova kako bi umanjio dominaciju arapskog stanovništva, ali se 2005. s teritorija povukao.
Hamas je na vlasti od 2007. te otad nisu održavani izbori, ali prema anketama ima jaku potporu, koja mu raste kako izraelsko nasilje jača. Izrael drži pomorsku, zračnu i kopnenu blokadu, zbog čega je regija pred ekonomskim kolapsom. Vladaju siromaštvo i beznađe, a ljudima je zabranjeno napustiti Gazu.
"Mnogo je pacijenata koji očajnički trebaju putovati radi liječenja, postoje i studenti koji moraju putovati kako bi nastavili svoje obrazovanje. Zatvaranje prijelaza osujetilo je i eliminiralo njihovu nadu u bolji život. Nama, stanovnicima Gaze, nedostaje jedna od osnovnih stvari za život, a to je električna energija, a od toga pate svi, mladi i stari. Zamislite da živite jedan dan bez struje, a ovo najmanje opisuje naš život u Gazi. Nakon što su u posljednjim ratovima srušene tone kuća, još uvijek se uskraćuje ulaz repromaterijala za obnovu tih kuća. Zašto živimo ovakav život?" pitao je 15-godišnji Ahmed UN-ovu agenciju puno prije posljednjih napada.
Bez struje, na rubu gladi, bez lijekova i liječnika, s razrušenim bolnicama, Palestinci nemaju što izgubiti, a najopasniji je čovjek onaj kojega se dovede u tu situaciju.