Proteklih je godina Brazil bio na glasu kao zemlja obećavajuće budućnosti. Sve manja nezaposlenost, sve niža stopa inflacije, solidan ekonomski rast, smanjenje broja siromašnih, stabilizacija demokratskih standarda, rapidna izgradnja infrastrukture, pronalazak novih izvorišta nafte, povećanje zarade od izvoza raznih sirovina i, kao šlag na torti, organizacija dviju najvećih globalnih sportskih manifestacija - Svjetskog prvenstva u nogometu 2014. i ljetnih Olimpijskih igara 2016. godine.
>> Brazilska predsjednica najavila reforme: 'Moja vlada sluša pozive na promjene'
Mnoge je promatrače izvana stoga nemalo iznenadio val nezadovoljstva koji je u zadnjih desetak dana preplavio praktički cijelu državu. Na ulice je izašlo najmanje nekoliko stotina tisuća ljudi, prema nekim procjenama u jednom ih je trenuku demonstriralo čak dva milijuna. Ovakve brojke u Brazilu ne pamte od 1992. godine i masovnih prosvjeda protiv tadašnjeg predsjednika Fernanda Collora de Mella, koji je pod pritiskom ulice morao dati ostavku.
Samo 50 lipa bilo je dovoljno
Okidač za ulični revolt bila je odluka gradskih vlasti u Sao Paulu, kojom su početkom lipnja povećane cijene karata javnog prijevoza za 50-ak lipa, a slične su odluke donesene u još nekoliko gradova. Građanima je ovo poskupljenje bilo kao svojevrsna crvena krpa kojom im vlast maše ispred nosa.
Već godinama prigovaraju zbog katastrofalnog stanja javnog prijevoza, koji je često nepouzdan i neredovit, vozila su nerijetko dotrajala, a za putovanje je potrebna i izvjesna doza opreza zbog nasilnika koji znaju napadati putnike i vozače. Ulaganja u rješenje ovih problema bila su minimalna, a istovremeno se iz državne blagajne troše milijarde na izgradnju stadiona i popratnih objekata za potrebe Svjetskog prvenstva i Olimpijade.
Vrtoglavi troškovi organizacije Svjetskog prvenstva
Prema trenutnim procjenama, ukupna cijena organizacije Mundijala kreće se oko 14 milijardi američkih dolara, što je više nego dvostruko veći iznos od onoga potrošenog za organizaciju 2010. u Južnoafričkoj Republici. Troškovi pritom zbog raznih razloga neprestano rastu, što mnogima smrdi na korupciju.
Problem je i što će lavovski dio zarade od Mundijala otići FIFA-i, a upitna je i iskoristivost novih objekata nakon što sve završi. Primjerice, u Manausu se gradi novi 250 milijuna dolara vrijedan stadion koji prima 43.000 gledatelja. Na njemu bi utakmice nakon Mundijala trebao igrati lokalni klub Nacional, koji po utakmici prosječno uspije privući manje od 600 navijača. Sličnih primjera ima i u drugim gradovima.
Gumeni meci i suzavac
Kup Konfederacija, koji se trenutno održava u Brazilu, a služi i kao svojevrsna generalna proba za Mundijal, bio je još jedan okidač za nezadovoljstvo, odnosno podsjetnik koliko je novca već 'ulupano' u stadione. Prosvjednici, isprva njih nekoliko tisuća, uglavnom studenata, svoje su osjećaje stoga mirno došli izraziti pred spomenute objekte, no ondje ih je dočekala dobro opremljena policija, koja nije prezala od uporabe gumenih metaka i suzavca.
Paralela s Istanbulom
Baš kao nedavno u Istanbulu, gdje je sve započelo mirnim kampiranjem demonstranata u Gezi parku da bi se nakon žestoke policijske intervencije nezadovoljstvo naglo proširilo na veći dio ljudi, i intervencija policije u Brazilu pridonijela je naglom povećanju broja prosvjednika.
Na ulici su se tako našli i ljudi koji ne prosvjeduju samo zbog poskupljenja javnog prijevoza, nego i zbog problema poput političke korupcije, lošeg stanja bolnica i škola te pogoršanja raznih ekonomskih pokazatelja koji su zadnjih godina Brazilu priskrbili status ekonomske sile u nastajanju. Usporio se rast BDP-a, ponovno je počela rasti stopa inflacije, troškovi života su također u porastu.
Mijenjam stadione za novu bolnicu
Među brojnim povicima i natpisima koji su se mogli vidjeti na transparentima stoje poruke kao što su 'Mijenjam deset novih stadiona za jednu pristojnu bolnicu' i 'Odustajem od Svjetskog kupa u zamjenu za bolji sustav obrazovanja'.
Tko prosvjeduje?
Prema anketi koju je brazilska agencija Datafolha provela među prosvjednicima na ulicama Sao Paula, njih 71 posto prije ovoga nikada nije javno demonstriralo. Ogromna većina (84 posto) tvrdi da nema baš nikakve veze ni s jednom političkom strankom, više od tri četvrtine su ljudi s visokom naobrazbom, a 53 posto ih ima 25 ili manje godina.
Dilma nije Erdogan
Za razliku od Turske, gdje je velika većina demonstranata negodovala zbog lika i djela premijera Recepa Tayyipa Erdogana, kojega smatraju autokratom, a on njih naziva vandalima i teroristima, predsjednica Brazila Dilma Rousseff zadobila je nešto blaži tretman ulice. Istina, izviždali su je prilikom ceremonije otvaranja Kupa Konfederacija, ali ona sama od početka pokušava prema nezadovoljnicima biti pomirljiva, ocjenjujući njihov izlazak na ulicu 'legitimnim' te dijelom demokracije.
Nakon hitnog sastanka državnog vrha u petak obećala je i neke reforme, koje bi se mogle protumačiti ustupcima prosvjednicima. Najavila je reorganizaciju sustava javnog prijevoza, preusmjeravanje svih trošarina na naftne derivate u resor obrazovanja te zapošljavanje više tisuća liječnika iz inozemstva kako bi se poboljšalo stanje zdravstvenog sustava. Obećala je i da će najveći dio troškova za Svjetski kup platiti kompanije koje će nakon prvenstva upravljati stadionima. Iako je spomenula i potrebu veće transparentnosti javnih institucija, o borbi protiv korupcije nije previše detaljno govorila.
Demonstracije podupire 75 posto Brazilaca
U međuvremenu su u Sao Paulu i nekim drugim gradovima poništene odluke o poskupljenju javnog prijevoza, no ništa od ovoga zasad nije uklonilo prosvjednike s ulica. Dapače, mnogi od njih tvrde da namjeravaju nastaviti s izražavanjem nezadovoljstva, ističući političku korupciju kao problem broj jedan, a rezultati ankete uglednog brazilskog instituta Ibope objavljeni u subotu pokazuju da demonstracije podržava 75 posto ispitanika.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook