Od početka posljednjeg u nizu sukoba 7. listopada u Gazi je dnevno ubijeno više od stotinu djece i za mnoge je sretno djetinjstvo tek nešto više od dalekog sna.
Kada je otvoren južni granični prijelaz Gaze, nakratko je nekoliko tisuća od 2,3 milijuna ljudi u enklavi nedavno uspjelo pobjeći na sigurno.
"Otrčala je po svoju kasicu prasicu u kojoj je bilo oko 11 eura i molila me da joj kupim državljanstvo"
"Moja me kći pitala o ljudima koji su otišli preko prijelaza Rafah", kaže Raida, majka troje djece koja živi u Gazi. "Objasnila sam joj da oni imaju državljanstvo drugih zemalja. Otrčala je po svoju kasicu prasicu u kojoj je bilo oko 11 eura i molila me da joj kupim državljanstvo. Iscrpljena sam", kaže ona.
"U Gazi se odvija humanitarna katastrofa koju prati nezamisliva i nepotrebna patnja", rekao je za Euronews Jason Lee, direktor organizacije Save the Children za zemlju na okupiranom palestinskom teritoriju.
Slika u regiji, više od mjesec dana nakon početka sukoba, očajna je. Do sada je ubijeno više od 4000 djece, i još nebrojeno više ozlijeđeno, često teško.
"Ovaj broj još uvijek raste. A mnoga od djece koja prežive bombe i kopnene operacije, umrijet će od bolesti, gladi i dehidracije ako se humanitarna pomoć nastavi koristiti oružjem", dodaje Lee.
"Svaki rat je rat protiv djece"
"Svaki rat je rat protiv djece. Dijete je dijete, bez obzira odakle je i mora biti zaštićeno. Djeca su uvijek najranjivija u svakom sukobu. Iz iskustva znamo da djeca nikada neće izaći neozlijeđena iz bilo kojeg sukoba'', upozoravaju iz organizacije.
Izrael je pristao na četverosatnu humanitarnu pauzu svaki dan kako bi dopremio prijeko potrebnu pomoć u opkoljeni pojas Gaze.
Toby Fricker iz UNICEF-a, krila Ujedinjenih naroda odgovornog za pružanje humanitarne i razvojne pomoći djeci, kaže da će te stanke biti ključne dok sukob bude bjesnio: “Medicinskim ustanovama i bolnicama prijeko je potrebna isporuka pomoći kako bi ojačali svoje resurse. Pod velikim su pritiskom, posebno kada je u pitanju pomoć ženama koje rađaju, bebama koje su u inkubatorima, djeci koja koji žive s rakom, djeci koja trebaju dijalizu, da spomenemo samo neke primjere.”
“Humanitarna pauza je ono što djeca trebaju i potrebna im je sada'', ističe Fricker.
Humanitarni radnici na terenu u Gazi kažu da su, zbog ratnih okolnosti, stotine tisuća ljudi prisiljene živjeti u izuzetno tijesnim prostorima zajedno, a to sa sobom nosi rizik od izbijanja bolesti. Sanitarni uvjeti su vrlo izazovni, posebno kada su u pitanju sanitarni čvorovi i masovno preopterećeni vodni resursi.
UNICEF je i prije posljednjeg sukoba bio prisutan na ovom području, a Fricker objašnjava: “Otprilike polovica dječje populacije, oko 500.000, trebala je neki oblik podrške mentalnom zdravlju ili psihosocijalne podrške. Proživljavali su prilično redovite eskalacije neprijateljstava. Živjeli su u pojačanom osjećaju tjeskobe iz dana u dan, sa strahom od onoga što bi se moglo dogoditi.”
Jasno je stoga da su mnoga djeca Gaze već doživjela značajne udarce na svoje mentalno i fizičko blagostanje, no Fricker upozorava da eskalacija bez presedana znači da se djeca sada isključivo bore za preživljavanje.
Uz tisuće mladih poginulih u borbama, procjenjuje se da 300.000 djece trenutno pati od različitih oblika pothranjenosti.
Kako dani prolaze, vlasti upozoravaju da bi ta brojka mogla brzo rasti, kao i vjerojatnost porasta bolesti koje se prenose vodom, djece koja dehidriraju nakon što piju kontaminiranu ili slanu vodu - često jedine dostupne tekućine - i onih koji nisu u mogućnosti nabaviti cjepiva koja su im tako očajnički potrebna da bi bili zdravi.
Čak i prije nego se rode, život je za njih borba, a nakon što se rode za njih nema djetinjstva
Čak i prije nego što su ta napaćena djeca uopće rođena, život je za njih već borba. Procjenjuje se da u Gazi postoji oko 50.000 trudnica kojima su potrebne zdravstvene usluge za majke i oko 5500 poroda svakog mjeseca.
20-godišnja Bayan u sedmom je mjesecu trudnoće. Kada joj se obratio UNICEF, objasnila je da je, umjesto radosnog iščekivanja koje bi trebalo pratiti trudnoću, ispunjena ogromnim užasom: “U najmračnijim trenucima pitam se kako ću uopće doći do bolnice kada su ceste oštećene, a prijevoz ne postoji. Čak i ako nekako stignem do bolnice, hoće li moći sigurno poroditi moju dragocjenu bebu? Bolnice su prepune ozlijeđenih i mrtvih.''
Danas više nigdje u pojasu Gaze nije sigurno. Pogođene su škole UN-a, javne škole, zdravstvene ustanove i druga mjesta gdje se ljudi skrivaju, a Fricker dodaje: ''Čak i nakon što se ta djeca rode, za njih nema djetinjstva".
Dok UNICEF i druge dobrotvorne organizacije te humanitarni radnici na terenu pokušavaju pružiti psihosocijalnu podršku ovoj djeci i osigurati im siguran prostor da jednostavno budu djeca, da budu mladi, to je gotovo nemoguć zadatak.
Mnogi od njih nalaze se u školama koje bi trebali pohađati. U relativno mirnim trenucima, kaže Fricker, radnici pokušavaju dati djeci jedan sat djetinjstva kako bi mogli privremeno zaboraviti na užase oko sebe:“Naravno, to nije dovoljno.“
"Budućnost? Ovdje se ne živi iz dana u dan, nego iz sekunde u sekundu"
Bilo je bezbroj izvještaja o djeci koja su pribjegavala samoozljeđivanju – čupali su kosu s glave i grebali kožu dok ne prokrvare. Mnogi imaju napadaje panike i rane znakove PTSP-a, prestravljeni su što će se dogoditi njima i njihovim obiteljima.
Prema međunarodnom pravu, vlade su odgovorne za pružanje humanitarne i razvojne pomoći djeci - nešto što se pokazalo zabrinjavajuće teškim u sukobu u Gazi.
Na pitanje o budućnosti ove djece koja žive u paklenom okruženju, Fricker kaže: “Trenutačno nijedno dijete, nijedna obitelj, niti jedan roditelj unutar pojasa Gaze ne može čak ni pomisliti na budućnost. Osoblje UNICEF-a na terenu govori o životu ne samo iz dana u dan, već iz sekunde u sekundu.”