Za hrvatski vojni proračun 2016. godina je bila loša, a niti godina prije toga nije bila dobra za obranu, a u međuvremenu smo samo nagomilali nove međunarodne obveze. Dok je MORH izrazio spremnost slanja hrvatskih vojnika, što nam je jučer ponovno potvrđeno u njihovom odgovoru na naš upit, gdje je navedeno i da je u tijeku izrada nacrta prijedloga o slanju hrvatskih vojnika na rusku granicu koji će ići u redovnu zakonsku proceduru, vojni analitičar Igor Tabak smatra da će naredni period, u najboljem slučaju biti krajnje (financijski) izazovan za MORH.
"Tijekom prošle godine Hrvatska je uspjela preuzeti niz novih međunarodnih obveza, te ujedno radikalno smanjiti nacionalna izdvajanja za obranu, iz kojih se takve aktivnosti trebalo financirati. Iako je ove godine obrambeni proračun ponešto povećan (zapravo vraćen na razine iz 2015. godine, koja baš i nije bila sjajna za obranu) bit će teško pomiriti sve te obveze s nužnošću modernizacije Oružanih snaga i potrebama investiranja u ljude - kojima će s krajem gospodarske krize u Hrvatskoj trebati sve više dodatnih poticaja da svoju karijeru i egzistenciju potraže u profesionalnim redovima Hrvatske vojske. Radi svega toga vrijeme koje predstoji bit će iznimno izazovno za vodstvo obrambenoga sustava RH", ističe Tabak.
S druge strane, SAD velik dio svoje ekonomije bazira na obrani i proizvodnji te izvozu vojne opreme i dominira tim segmentom svjetskog tržišta, daleko ispred svih. S obzirom na sve veći rast tenzija s Kinom u Aziji te Rusijom u Europi, opet se javlja potreba za povećanjem ionako već ogromnih sredstava za obranu SAD-a, dok s druge strane, američka javnost od novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa želi vidjeti veći fokus na domaću ekonomiju.
"Sjedinjene Američke Države izuzetna su gospodarska sila, koja i danas izdvaja mnogima gotovo nezamislive iznose novaca za obranu. Ta se izdvajanja mogu povećati, kao što je bilo moguće i godinama financirati sudjelovanje SAD-a u lokalnim ratovima širom svijeta. Kada pogledamo godišnja izdvajanja za obranu Ruske Federacije i Kine, to su iznosi koje SAD može bez problema masivno nadilaziti na godišnjim ili srednjoročnim razinama. Drugo je pitanje hoće li takva politika biti jednostavna za opravdavanje pred javnošću i biračima u SAD-u, kojima je nakon godina međunarodnih avantura fokus ipak bliže domaćoj ekonomiji te njenom uspjehu", ističe Tabak.
Kako se onda u sve to uklapa nagomilavanje vojske i naoružanja na istočnoj granici NATO-saveza u Europi? Tabak podsjeća, to nije nešto što se počelo događati tek prije koju godinu te smatra da napetosti isto tako neće preko noći i nestati.
"Kao što napetosti između NATO-a i EU-zemalja te Ruske Federacije nisu nastale od danas na sutra, teško je zamisliti i da nestanu brzo - posebno ako u međuvremenu ne dođe do kakvih ozbiljnih političkih promjena (do kojih još nije ni došlo). Velike države, kao i velike sigurnosne organizacije masivni su sustavi, kojima treba duže vremena da krenu mijenjati smjer - a postupci Ruske Federacije tijekom posljednjih godina doveli su do takvog okreta prema istoku Europe. Sada gledamo posljedice zadnjih nekoliko NATO-summita, tijekom kojih je ova organizacija odlučila odgovoriti na suštinsko povećavanje intenziteta ruskih vojnih vježbi i provokacija u regijama Baltika i Crnog mora - i u taj kontekst spadaju ove aktivnosti koje se sada vidi u medijima, kao i dosta toga što baš i nije na prvi pogled vidljivo", kaže Tabak.
Rusija u međuvremenu pomno prati svaki potez NATO-saveza i odgovara jednakom, ako ne i većom mjerom na iste. Ples je to, smatra Tabak, koji zasad samo uzima mah, a s tim raste i mogućnost ozbiljnijih incidenata.
"Posljednjih je godina Ruska Federacija pažljivo dozirala svoje aktivnosti i odgovore, prateći po intenzitetu sve NATO-aktivnosti, a često i nadilazeći te aktivnosti - čime su hvatali pažnju medija i svjetske javnosti. Do neke mjere sve to nije ozbiljno, predstavlja razumljivo jačanje oružanih snaga i njihove spremnosti, i ne izaziva krupne posljedice. Zadnjih godina ovi odnosi polagano prelaze te granice, pa tako i sučeljavanja postaju sve ozbiljnija, vodeći i širem naoružavanju, kao i podizanju vojnih proračuna. Iako taj ples akcija i reakcija možemo gledati kao svojevrsnu igru, ulozi su sve veći, a raste i mogućnost sve neugodnijih incidenata - što više nije standardno", naglašava Tabak.
Trenutno se kao glavna interesna točka i izvor bojazni NATO-saveza promovira baltička regija i prijetnja ruske invazije na tom području, iako su u fokusu tih odnosa i stanje u Ukrajini i rat u Siriji. Tabak pojašnjava i zašto je strah od invazije na zemlje Baltika trenutno u najvećem žarištu.
"Nema dvojbe da je situacija u Ukrajini, kao i u Siriji u fokusu velikih međunarodnopolitičkih igrača, makar to možda i nije u svakom trenutku vidljivo. Ta krizna žarišta utječu na opće odnose NATO-a i EU-zemalja s Ruskom Federacijom, i u praksi se nadograđuju na već dugo postojeće strahove dijela država na temu vidljivog jačanja ruskoga utjecaja i moći. No, dok NATO i EU možda još i mogu zažmiriti na krizne situacije van svojih granica - prijetnja invazijom za pojedine zemlje članice ovih organizacija dira u samu srž sustava kolektivne obrane kojeg te strukture pružaju. Upravo je zato strah od invazije, recimo na Baltiku, pojava kojoj se posvećuje primarna pažnja - što nipošto ne znači da je to ujedno i jedina točka interesa po pitanju odnosa s Rusijom", kaže Tabak.
Na kraju, puno toga ovisit će i o Donaldu Trumpu te njegovom stavu koji će zauzeti na početku svojeg mandata prema Rusiji (i Kini). Često radikalan u stavovima te nesmotren i brzoplet u izjavama, Trump bi mogao imati problem s uvođenjem promjena u međunarodne odnose, koji imaju duboke korijene i zahtijevaju umjeren pristup.
"S jedne strane, još je potpuno neizvjesno što to zapravo Trump misli o širokom rasponu sigurnosnih pitanja, pa tako i o budućim praktičnim odnosima SAD-a i Ruske Federacije. Tu tek treba pričekati i vidjeti kamo stvari zapravo idu. S druge strane, ako i odluči ići radikalno kontra čitave dosadašnje politike SAD-a prema NATO-savezu ili Ruskoj Federaciji, novi predsjednik SAD-a tek će tu trebati prevladati sustavne otpore američkog političkog i sigurnosnog sustava, koji nisu zanemarivi. Upravo ta duboka ukorijenjenost osnovnih postavki međunarodne politike SAD-a gotovo da garantira postupnost promjena koje bi i iznimno radikalni novi predsjednik najednom želio provesti", zaključuje Tabak.