Moderni ratovi više se ne vode kao čiste vojne pobjede, nego kao političke spirale. U intervju na YouTube podcastu "The Diary Of A CEO", Robert Pape, poznati američki politolog i direktor Čikaškog projekta o sigurnosti i prijetnjama, govoreći o trenutnom ratu protiv Irana i Operaciji Epski bijes poručuje kako "bombe ne pogađaju samo ciljeve, već mijenjaju i politiku."
Pape je bio savjetnik o vojnoj strategiji u Bijeloj kući svake administracije od 11. rujna 2001. godine i autor je knjige "Bombardiranje za pobjedu: Zračna moć i prisila u ratu".
Pape je tijekom proteklih 20 godina provodio simulacije potencijalnih sukoba s Iranom, modelirajući scenarije poput bombardiranja nuklearnih postrojenja i prateći vjerojatne ishode. Čak i kada su se napadi činili taktički uspješnima, njegove su simulacije više puta otkrivale trajnu neizvjesnost oko lokacije iranskog nuklearnog materijala i političkih prilagodbi iranskog režima. Pape je naglasio da ta skrivena složenost znači da sama vojna akcija ne može osigurati strateški uspjeh, upozoravajući da bi SAD mogle biti zarobljene u ciklusima eskalacije s nepredvidivim posljedicama, i za Iran, i za američke ciljeve.
Zamka u tri faze
U središtu Papeovog upozorenja nalazi se ono što on naziva zamkom eskalacije, a riječ je o trostupanjskom procesu koji postupno sve više uvlači Sjedinjene Američke Države u sukob s Iranom. Prva faza počinje prividnim uspjehom, objašnjava Pape, odnosno preciznim udarima koji pogađaju ključne ciljeve. No to stvara opasnu iluziju. Kako objašnjava Pape, vođe postaju fiksirani na taktički učinak, iako "taktički uspjeh, ali strateški neuspjeh" definiraju konačni ishod sukoba. Neprijatelj se u prvoj fazi prilagođava politički, dok napadač gubi kontrolu.
Druga faza nastupa kada ti početni udari ne postignu željeni cilj. U slučaju Irana problem nisu uništeni objekti, već nedostajući nuklearni materijal. Unatoč bombardiranju, "nemamo pojma gdje se nalazi taj obogaćeni uranij", upozorava Pape, ističući skrivenu stvarnost iranskog skladišta nuklearnog materijala, koji je dovoljan za više nuklearnih oružja.
Ta nesigurnost vodi donositelje odluka prema promjeni režima, ali logika tu dodatno posrće, upozorava Pape. Pretpostavka da uklanjanje vodstva oslabi protivnika pokazuje se opasno pojednostavljenom. Pape razbija tu misao, napominjući da režimi poput Irana nisu krhke hijerarhije, nego adaptivni sustavi. "Iranski režim je više poput matrice… nije lomljiv", naglašava Pape.
Posljedice toga su kontraintuitivne. Ubojstvo iranskog vrhovnog vođe nije oslabjelo Iran, već naprotiv, učvrstilo ga je. Kada uklonite vođu… dobijete na njegovom mjestu tvrđi režim, otporniji režim“, kaže Pape. Štoviše, uklonjeni vođa djelovao je kao ograničenje, izdao je vjerske uredbe protiv razvoja nuklearnog oružja, podsjeća američki stručnjak. Njegov nasljednik, suprotno tome, agresivniji je i manje kontroliran.
Treća faza pojavljuje se postupno kako se eskalacija širi horizontalno i globalno, kaže Pape. Budući da SAD dosad nisu uspjele pronaći nuklearni materijal i da su suočene s rastućom nesigurnošću, one će širiti sukob posredničkim napadima, gospodarskim poremećajima i mogućim terorističkim akcijama. Težište rata prelazi tako prelazi s bojišta na globalne sustave, uključujući tokove nafte i domaću politiku, ističe Pape.
Povijesni obrazac
Riječ je o obrascu koji nije nov. Pape Iran smješta unutar šire povijesne perspektive, tvrdeći da ista logika stoji iza prošlih vojnih neuspjeha SAD-a, gdje čista sila postiže trenutne rezultate, ali izaziva politički otpor koji dugoročno potkopava strateške ciljeve.
Pape smatra da je lekcija izvedena iz svega toga jasna i kaže da ratovi vođeni tehnološkom samouvjerenošću sustavno ignoriraju političku stvarnost te upravo tako i izmiču kontroli.
Dinamika eskalacije koju Pape opisuje ne odvija se izolirano. Ona slijedi poznati povijesni obrazac, onaj koji je višekratno obilježio američke ratove od Vijetnama do Afganistana i Iraka.
U središtu tog problema nalazi se strateška asimetrija. Kako Pape objašnjava, protivnici rijetko izravno napadaju Sjedinjene Države na bojištu, jer na taj način ne mogu pobijediti. Umjesto toga, iskorištavaju dublju ranjivost. "Način da dođete do nas je politički. Neka to bude dug rat. Igrajte politiku", pojašnjava Pape.
Ta poveznica prisutna je kroz desetljeća sukoba. Sjedinjene Države mogu dominirati taktički, ali dugotrajni ratovi prebacuju teret na političku strpljivost u SAD-u. Vijetnam najjasnije ilustrira taj obrazac. Unatoč vojnoj nadmoćnosti, "izgubili smo Vijetnamski rat, a da nismo izgubili nijednu bitku… Izgubili smo dugoročni sukob", kaže Pape. Ista logika, tvrdi on, oblikovala je kasnije ishode u Iraku i Afganistanu.
Politika prema Iranu nije nikakva iznimka
Iran u ovom okviru nije iznimka, nego nastavak, kaže Pape. Njihova strategija oblikovana je istim razumijevanjem - izbjegavati izravan sukob, produljiti konflikt i nametnuti političko iscrpljivanje. Zbog toga eskalacija ne ide linearno. Umjesto toga, odvija se u valovima, često razdijeljena razdobljima koja izgledaju mirno, ali skrivaju rastući pritisak, pojašnjava američki stručnjak.
Povećava se rizik i zbog nedostatka održivog izlaza iz tog sukoba. Pape opisuje trenutnu situaciju kao strateški zastoj. "Predsjednik Trump je na rogovima dileme i nema zlatni izlaz", naglašava on. Izbor je ipak donekle jasan, prihvatiti ograničen gubitak rano ili produbiti angažman u nadi da će se preokrenuti tijek. Povijest sugerira da ovaj drugi navedeni put vodi i do većeg dugoročnog neuspjeha, ističe Pape.
U konačnici, obrazac koji Pape prepoznaje i predstavlja ne odnosi se na jedan sukob SAD-a. Riječ je o ponavljajućem neuspjehu usklađivanja vojne akcije s političkom stvarnošću, neuspjehu koji kontinuirano uvlači SAD u ratove koje zapravo teško mogu završiti izravnom pobjedom.