Michael G. Karnavas, haški odvjetnik Praljkova suosuđenika Jadranka Prlića, na svom je blogu objavio tekst naslovljen "Časni prkos generala Slobodana Praljka". U tom se tekstu pozabavio za njega i najvažnijim pitanjem šokantnog događaja iz haške sudnice u kojem si je Praljak, ispivši otrov iz bočice, oduzeo život nakon izrečene mu drugostupanjske presude i potvrde zatvorske kazne za ratne zločine počinjene u Herceg-Bosni.
Podsjetimo, na reakcije na presudu šestorci iz BiH reagirao je u utorak i Haški sud.
To pitanje, najvažnije pitanje, kako piše Karnavas, jest pitanje zašto si je Praljak oduzeo život?
"Razmišljajući o zadnjim trenucima generala Praljka, vjerujem da si je zbog principa oduzeo život – ne iz straha, niti iz ljutnje, niti depresije, ili očaja, a sigurno ne iz bilo kojeg drugog razloga koji tjera ljude da samoubojstvom traže mir", napisao je Karnavas.
"Nije bio romantična budala"
Nakon toga je otkrio kako niti on, niti general Praljak nisu gajili iluzije o tome kakva će drugostupanjska presuda biti.
"General Praljak nije bio romantična budala, on nije gajio iluzije da će njegova presuda biti poništena. Svaki objektivni promatrač došao bi do istog zaključka. Ja svakako jesam. U najboljem slučaju, Žalbeno bi vijeće moglo smanjiti kazne, ali osude bi uglavnom ostale kakve jesu, iako po mom mišljenju dokazi ne podržavaju činjenične nalaze i pravne zaključke Raspravnog vijeća. To osobito vrijedi za tvrdnju u optužnici o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom pothvatu (UZP) s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske u granicama iz 1939. godine, kako bi se ona ili spojila s Hrvatskom ili bi bila neovisna država unutar Bosne i Hercegovine (BiH) usko povezana s Hrvatskom, te da je taj UZP uključivao trajno uklanjanje i etničko čišćenje bosanskih Muslimana i ostalih ne-Hrvata iz tih područja", napisao je Karnavas.
Nadalje je pojasnio kako general Praljak nije imao strpljenja za gluposti poput gajenja iracionalne nade, slušanja nedokazanih glasina, vjerovanja zakulisnim makinacijama, prijateljstvima i navodnim naporima da se suci usmjere u povoljnom pravcu.
"General Praljak bio je racionalan, inteligentan i pragmatičan. Njegova je misao bila izoštrena prirodnim znanostima, iako je bio jednako verziran u društvenim i humanističkim znanostima: filozofiji, sociologiji, povijesti, književnosti, kazalištu i kinematografiji", piše o generalu Karnavas.
O Praljkovim očekivanjima
Naglašava da je jedino čemu se Praljak nadao u čitavoj priči bila prilika da iznese istinu te pravda i pravično suđenje. "Nije štedio ni vremena ni novca da rasvijetli ono za što je vjerovao da je kontekstualno relevantno za sudce Raspravnog vijeća", piše Prlićev odvjetnik.
"Očekivanja generala Praljka – koliko god da su bila legitimna – nisu bila ispunjena ni u najmanjoj mjeri... Ako postoji jedan predmet, jedno suđenje i jedan žalbeni postupak koji se ističe kao dio mračne ostavštine MKSJ-a, to je predmet Prlić i ostali", smatra Karnavas.
Za njega je spomenuti predmet "školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu".
"Bio sam naivan..."
Nadalje, upućuje kritiku samom sebi zbog naivnosti oko vjerovanja u drugačiji rezultat tog postupka. "Kako sam samo bio naivan kada sam mislio da će rezultat ovoga postupka biti drugačiji!" kaže Karnavas.
"Iako možda nisam najobjektivniji promatrač, uvjeren sam bez svake sumnje na temelju dokaznih predmeta podnesenih tijekom suđenja da nije bilo UZP-a, niti državice, niti napora da se podijeli BiH, niti etničkog čišćenja, itd. U potpunosti prihvaćam da su se činile greške, da su počinjeni teški zločini nad vojnicima i civilima te da odgovornost mora postojati. Ali što se tiče sveobuhvatne teorije Tužiteljstva da je postojao UZP s ciljem ponovne uspostave Banovine Hrvatske s granicama iz 1939. godine te da se provodilo etničko čišćenje kako bi se postigao taj cilj, jednostavno ne vidim ništa više nego u najboljem slučaju indicije koje ukazuju na samo jedan od mnogih mogućih zaključaka", piše Karnavas.
Piše i podsjeća na žalbeni podnesak za Jadranka Prlića u kojem su on i Suzana Tomanović isticali kako mu je uskraćeno pravično suđenje, iz više razloga - nedostatka razmatranja dokaza prihvaćenih u sudski spis, zanemarivanja svjedočenja Prlićevih svjedoka, oslanjanja na glasine iz Mladićevih dnevnika te brojnih drugih propusta.
"Napomene iz sažetka presude Žalbenog vijeća koje se odnose na Mladićeve dnevnike jednako su prazne i odražavaju ekonomično korištenje činjenica", piše Karnavas.
"Većina u Vijeću prihvatila je i oslanjala se u donošenju nalaza o UZP na ulomke iz Mladićevih dnevnika, koji su sadržavali opažanja pod navodnim znacima, koja je navodno izrekao general Praljak – a ti ulomci izravno se odnose na dr. Prlića. Izjave generala Praljka samo su nepotvrđene glasine. Mladić nije svjedočio", podsjeća nadalje odvjetnik Jadranka Prlića.
"Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju"
Naposljetku, Karnavas postavlja i pitanje zašto je to sve toliko važno i kakve to veze ima s Praljkovim činom u haškoj sudnici.
"...da je Raspravno vijeće bio uravnoteženo i odmjereno u svom postupanju prema obrani, da nisu zauzeli nerazuman pristup i dopustili šestorici optuženih da zajedno imaju na raspolaganju ukupno vrijeme jednako vremenu koje je imalo Tužiteljstvo za svakog svjedoka, da su sudci bili strpljiviji s generalom Praljkom i dopustili mu veću slobodu u ispitivanju svjedoka (naposljetku, on je bio in situ u pitanjima s kojima je htio suočiti svjedoke), da nisu gotovo masovno ignorirali dokaze obrane i da su sastavili dokument koji je predstavljao dokaze podnesene tijekom petogodišnjeg suđenja, u tom bi slučaju možda prihvatio nalaze suđenja i zaključke. Možda bi general Praljak prihvatio mogućnost da je možda griješio u magli rata dok je pokušavao, najbolje što je znao, zapovijedati i kontrolirati vojsku građana-vojnika, vođenu malobrojnim profesionalnim časnicima s činovima koji su premašivali njihovo iskustvo i kompetenciju", piše Karnavas.
Odvjetnik ponavlja kako je general Praljak bio neustrašiv te da se nije bojao odgovornosti pod uvjetom da za njegove propuste ili radnje postoje dokazi. "Zauzeo je stav i svjedočio više od tri mjeseca. Nije okolišao, glumio gubitak pamćenja i nipošto nije prebacivao krivnju", piše Karnavas.
"Konačni čin generala Praljka baca veliku sjenu na činjenične nalaze i na pravne zaključke koje je donijelo Raspravno vijeće i podržalo Žalbeno vijeće... Neki će pogledati presudu u predmetu Prlić i ostali i naći osvetu, možda čak i utjehu. Drugi će je bez sumnje odbiti kao što je to napravio general Praljak, možda čak s istom dozom prijezira. Ali ono što je sigurno jest to da ove presude neće donijeti pomirenje, jednako kao što neće predstavljati povijesne istine o tome što se dogodilo u BiH tijekom sukoba između muslimana i Hrvata", zaključuje Karnavas.
"Čin prkosa koji je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a"
Na kraju je naglasio kako protiv sudaca Žalbenog vijeća osobno nema ništa protiv te pojasnio koja je njegova namjera objave teksta na blogu.
"Duboko poštujem suce Žalbenog vijeća koje je donijelo presudu. Također prihvaćam, kao što svi moramo, da je njihova presuda konačna. Međutim, ne mogu mirne savjesti poštivati mnoge od nalaza i zaključaka u žalbenom postupku do kojih su došli ti cijenjeni suci. Moja kritika nije napad na MKSJ kao instituciju; ona je optužba načina na koji je Raspravno vijeće provodilo postupke u predmetu Prlić i ostali, što je rezultiralo donošenjem pogrešne presude, koju nažalost Žalbeno vijeće nije ispravilo. I dok kao odvjetnik MKSJ-a imam 'pozitivnu obvezu zaštititi ugled Suda', bilo bi kukavički s moje strane i uvreda sjećanju na generala Praljka da se pretvaram da je postupak bio pravičan, da nije bilo pristranosti sudaca tijekom suđenja te da u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi nije bilo pogrešaka. Oštre su to riječi koje se mogu smatrati napadom na ugled i ostavštinu MKSJ-a, ali po riječima Voltaira: 'Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu'", piše Karnavas.
"Samoubojstvo generala Praljka bio je čin prkosa kojim je rasvijetlio ostavštinu MKSJ-a. Nikakav spin neće izbrisati ovaj tragičan događaj koji se dogodio u Sudnici 1, 29. studenoga 2017. godine. Ono što je trebao biti labuđi pjev MKSJ-a – koji završava potvrdom presuda u predmetu Prlić i ostali samo nekoliko dana nakon presude Mladiću – pretvorilo se u tužan i zbunjujući prizor", zaključio je za kraj Prlićev odvjetnik.
Čitavu objavu odvjetnika Michaela G. Karnavasa možete pročitati OVDJE.