Savezničko iskrcavanje u Normandiji ili "Dan D" bio je najveći zračno-pomorski desant u povijesti i najmasovnija zajednička akcija SAD-a i Velike Britanije protiv Hitlerove nacističke Njemačke. Nikada se nije na neko tako malo mjesto poput normandijskog poluotoka Cotentin obrušila tolika količina ljudstva i ratne tehnike. U prvom naletu, na obale Normandije krenulo je oko 170 tisuća savezničkih vojnika. Nijemci ih nisu očekivali. Ono što je uslijedilo dobro je poznato.
Saveznici su dugo pripremali otvaranje Zapadnog bojišta. Otprilike stotinu kilometara obale u Normandiji bilo je određeno za područje napada, premda je bila riječ o velikom pojasu, gdje je obala bila izložena velikim valovima i bez luka. Američke armije su se trebale iskrcati na plažama nazvanim Utah (Collins i 4. divizija) i Omaha (Gerow i 1. divizija), a za Britance i Kanađane su bile predviđene Gold (Bucknallova 50. divizija), Juno i Sword (Crockerova 3. kanadska i 3. britanska divizija).
Za prvi napad bilo je odabrano 176.000 ljudi, 20.000 vozila, više od 5000 tenkova i 12.000 aviona. Prije samog iskrcavanja na plaže pomorskim desantom, neophodno je bilo osigurati unutrašnjost padobranskim desantom. Mostobran na plaži Utah nije se mogao brzo proširiti bez zauzimanja cesta preko močvara, otprilike 2 kilometra u unutrašnjosti. Taj zadatak dobile su američke 82. i 101. zračno-desantna divizija, koje su morale zauzeti prijelaze preko rijeke Merdret i prometno čvorište St. Mere-Eglise, te izlaze s plaže Utah, kako bi 4. američka divizija nakon iskrcavanja brzo prodrla u unutrašnjost. Na britanskom sektoru, 6. zračno-desantna divizija, trebala se spustiti jedrilicama kod Benouvillea i zauzeti dva mosta, pa bi na taj način osigurali istočno krilo grupe britanskih armija.
"Neprobojni" Atlantski bedem
Za obranu od Savezničke invazije iz Velike Britanije, Nijemci su već u jesen 1942. počeli graditi sustav utvrda nazvan Atlantski bedem. Bilo je nemoguće sagraditi neprobojnu liniju od Španjolske, pa sve do Norveške i Nijemci su to znali. Izbor je ipak bio sužen jer je samo francuska obala najbliža engleskoj mogla biti meta invazije. To područje branila je armijska skupina B, kojom je zapovjedao feldmaršal Erwin Rommel.
Nakon temeljite inspekcije, uvidjevši da je bedem neprobojan najviše zahvaljujući propagandi, latio se posla da organizira obranu. Šest mjeseci je pola milijuna ljudi organizacije „Todt“ gradilo goleme bunkere, utvrđenja i topovske pozicije, koje bi pokrivale svako moguće mjesto iskrcavanja na francuskoj obali, a nepregledni kilometri obale bili su posijani milijunima mina i protutenkovskih zapreka. Veći dio radova bio je koncentriran na područje Pas De Calaisa, gdje je po njemačkom mišljenju bilo najvjerojatnije područje za savezničko iskrcavanje jer je tamo kanal bio najuži.
Tri ključa za uspjeh saveznika
Otprilike dva i pol mjeseca trajale su borbe u Normandiji i unatoč žestokom otporu njemačkih snaga, Saveznici su se na kraju uspjeli probiti iz mostobrana. Tri faktora odlučila su njihovu pobjedu:
1. Zračna nadmoć, iznenađenje i brojčana nadmoć. Bez zračne nadmoći u zraku, Eisenhowerove armije ne bi mogle konsolidirati čvrst mostobran niti se probiti dalje. Stalni zračni udari u korijenu su sjekli svaki njemački protunapad, a zavlačene su bile sve divizije koje su pokušale doći do bojišta.
2. Iskrcavanje na potpuno neočekivano mjesto u neočekivano vrijeme bilo je kobno za njemačke armije. Na tom području nije bilo većih oklopnih jedinica koje bi izvršile protunapad. Jako dugo nakon 6. lipnja, Hitler još nije vjerovao da je to prava invazija, nego samo diverzija. Kasnije je bilo prekasno da se išta učini.
3. Brojčana nadmoć u ljudima i tenkovima. U svakom okršaju Nijemcu su bili brojčano nadjačani pa je pravo čudo da su imali ikakvih obrambenih uspjeha.
Invazija u Normandiji ima i političku stranu. Saveznici, u prvom redu Amerikanci i Britanci, nisu htjeli dopustiti da Staljin nakon istočne oslobodi i zapadnu Europu, te je tako stavi pod svoj utjecaj.
Normandijski ratni veterani - čuvari sjećanja na strahote i junaštva
Bio je mršavi tinejdžer s jedva nešto više od 50 kilograma kada se iskrcao u Normandiji 6. lipnja 1944. U idućih 11 mjeseci, trpeći žarko sunce i ledenu hladnoću, 18- godišnji George Ciampa i njegovi kolege iz 607. satnije bili su zaduženi za mrtve.
Pokapali su američke i njemačke vojnike. Ako su imali sreće, dobili su rukavice. Od Normandije pa do kraja rata u Europi, Ciampa je vodio brigu o palima, spremao je njihove osobne stvari, stavljao im tijela u vreće i pokapao ih u privremene grobove.
Nekoliko tjedana poslije Normandije, slomio se. "Poručnik je izvadio pištolj i uperio ga u mene: 'Diži gu..icu iste sekunde i vraćaj se'", pripovijeda danas 93-godišnji Ciampa. "Bio je rat. Nitko nas nije tetošio".
Njegova jedinica pokopala je 75 tisuća tijela. "Bilo je jako teško gledati u ta lica. Radili smo kao roboti pokraj njih", sjeća se Ciampa. Vonj mu se primao za odjeću. Usta su mu bila stalno suha zbog neprestanog pljuvanja.
Sedamdeset pet godina nakon Dana D, Ciampa i sedam njegovih ratnih prijatelja vraća se u Normandiju kako bi sudjelovali na obilježavanju velike godišnjice operacije kojom je oslobođena Europa.
Još uvijek vitalni Ciampa snima svoj šesti dokumentarac o ratnim užasima i junaštvima prenoseći iskustva sve manjeg broja ratnih veterana.
Kada veteran umre, izgori knjižnica
Od 16 milijuna Amerikanaca koji su služili u Drugom svjetskom ratu, prošle godine ih je još bilo živo nešto manje od 497 tisuća, po službenim podacima. Svaki dan ih u prosjeku umre 348. I svake godine mladi sve manje znaju o ratu. Na primjer, u prošlogodišnjem istraživanju ustanovljeno je da dvije trećine američkih milenijalaca ne zna što je bio Auschwitz.
To neznanje može imati strašne posljedice. Po podacima FBI-ja, u Americi su se posljednih nekoliko godina udvostručili zločini iz mržnje i antisemitski napadi.
Volker Benkert, profesor povjesti na Sveučilištu Arizona kaže da će izumiranje ratnih veterana i preživjelih u holokaustu njihove priče preseliti u kulturno nasljeđe što, tvrdi, ima manji efekt od živih iskustava pojedinaca.
"Svaki put kad veteran umre, knjižnica izgori", rekao je Gordon Mueller, predsjednik američkog Nacionalnog muzeja Drugog svjetskog rata.
Ciampa je širenje iskustava muškaraca i žena sudionika Drugog svjetskog rata pretvorio u svoju životnu misiju.
Osnovao je neprofitnu organizaciju "Neka zvoni sloboda" s ciljem da do srednjoškolaca dopru priče iz rata. U posljednjem desetjeću razgovarao je s tisućama učenika u SAD-u, Francuskoj i Belgiji.
Kaže da mu je obaveza prenijeti ono što naziva "visokom cijenom slobode", objasniti mladima kako njihovi ubijeni vršnjaci u ratu nikada nisu imali priliku imati djevojku ili se oženiti i imati djecu.
Ciampa, koji je nakon rata izgradio karijeru u marketinškom odjelu Timesa, kaže da ljudi poput njega mogu učiniti samo toliko. "Ostalo je na školama i na fakultetima".
Pedeset godina šutnje
Ciampa, koji je rođen u Bostonu, dugo nije govorio o ratu. Ni ženi ni djeci. Trauma je bila preduboka. I danas ponekad sanja lica mrtvih.
Tek na 50. godišnjicu iskrcavanja, kada se prvi put vratio u Normandiju, bio je spreman reći svojoj obitelji što je iskusio i stupiti u kontakt sa suborcima.
U Normandiji je prošetao grobljem i prolazeći kraj tisuća bijelih križeva i Davidovih zvijezda pitao se koliko je među pokopanima onih čija je tijela on izvukao s bojišta.
"Prije toga sam samo želio zaboraviti rat. Želio sam zaboraviti sve što s njime ima veze", rekao je.
Ali se prvog dana invazije sjeća kao da je bio jučer. "Kada smo stigli ondje je bilo četiri ili pet tisuća brodova. Svuda oko nas bili su brodovi. Mogli smo čuti kako Nijemci viču na nas i kako nam granate fijuču iznad glava", rekao je.
To što je preživio smatra sudbinom. U domovinu se vratio u siječnju 1946. Sa sobom je ponio pušku, tri pištolja, njemačku šljem i motociklističke naočale s razbijenim staklima, torbu punu njemačkih maraka i šrapnel granate koja ga je zamalo ubila. Većinu tih stvari čuva u podrumu.
Za one vrednije, zahvale, nagrade i medalje, ima posebno mjesto u kući. Među njima je i francuska Legija časti za junaštvo.
Pet manje poznatih činjenica
Dan D jedan je događaja koji je prelomio Drugi svjetski rat. Slijedi nekoliko manje poznatih činjenica o "najdužem danu".
Erotska pustolovina
"Kad su došli Nijemci, rekli smo muškarcima da se sakriju. Kad su stigli Amerikanci, morali smo skrivati žene".
Ta francuska šala odnosi se na "erotsku pustolovinu" koju je američka vojska obećala vojnicima koji su trebali u borbu u Francusku, piše povjesničarka Mary Louise Roberts u knjizi "Što vojnici rade: Seks i američki vojnici u Drugom svjetskom ratu u Francuskoj".
Američka vojna propaganda oslikavala je Francusku "kao golemi bordel s 40 milijuna hedonista". Čitatelji američkog vojnog časopisa Stars And Stripes mogli su naučiti francuske fraze za "Jako si lijepa", "Nisam oženjen" i "Jesu li ti roditelji kod kuće?". Na njemačkom, pak, mogli su samo naučiti kako se kaže "Nema cigareta" ili "Poredajte se!".
Američki promiskuitet izazvao je gnjev u gradovima poput Le Havrea i Reimsa, gdje su se vojnici seksali "po parkovima, grobljima, ulicama i napuštenim zgradama".
Više od 150 američkih vojnika osuđeno je za silovanje. Većina njih bili su crnci, što je među francuskim civilima izazvalo zgražanje "američkom rasnom nepravdom".
Strah od poraza
Kako se Dan D približavao, saveznici su se sve više bojali poraza.
Zapovjednik savezničkih snaga i budući američki predsjednik Dwight Eisenhower sastavio je 5. lipnja izjavu u kojoj je napisao da je u slučaju neuspjeha "krivnja jedino na njemu".
"Moja odluka da krenemo u napad u to vrijeme i na tom mjestu temeljena je na najboljim dostupnim podacima. Vojnici, na tlu, u zraku i na moru služili su hrabro i odano kako je od njih dužnost i zahtijevala", pisao je Eisenhower unaprijed.
Savezničke snage brzo su stekle kontrolu na plažama Utah, Gold, Juno i Sword. Ali na Omahi, petoj plaži, žrtava je bilo mnogo pa je i stekla tužan nadimak - krvava Omaha.
Ondje su visoke litice Nijemcima davale prednost. Dio od 2500 američkih žrtava na toj plaži stradao je od neprijateljske vatre, a dio ih se utopio. Utopili su se i neki padobranci jer ih je teška oprema, od 30 do 40 kilograma ukupno, povukla pod vodu u dubokim močvarama u pozadini.
Tenkovi na napuhavanje
"Fake news" mogu se smatrati modernim fenomenom, ali britanska vojska osmislila je i provela operaciju zavaravanja Nijemaca i navela ih na to da misle da saveznici planiraju napad u Skandinaviji i zatim iskrcavanje u području oko Calaisa, a ne u Normandiji.
Tenkovi na napuhavanje postavljeni su na britansku obalu nasuprot Calaisa, a metalni mamci iskorišteni tako da na njemačkim radarima izgleda da je golema vojska priprema iskrcati blizu tog francuskog grada.
Lažne radijske poruke podmetnute su njemačkoj obavještajnoj službi.
Čak i nakon što je Dan D krenuo, Nijemci su vjerovali da drugi val napada ide prema Calaisu. Hitler je tek naknadno naredio da se njemačke snage odande premjeste na normandijsko bojište.
Komanči
Stvaranje šifriranih poruka i njihovo dekodiranje uzelo bi previše vremena tijekom iskrcavanja, a vrlo brzo bi ih shvatili i Nijemci na istim valnim duljinama. Amerikanci su zato za prenošenje poruka koristili Indijance, posebice Komanče, koji su govorili svojom, Nijemcima nepoznatom terminologijom.
John Parker, sin jednog od govornika u šiframa Simmonsa Parkera, sjeća se da mu je otac pričao da je "ludi bijeli čovjek" bio Hitler, a "trudna ptica" bombarder.
Invazija u Indoneziji
Prije šest mjeseci britanska Kraljevska pošta ispričala se nakon objave prigodne marke za 75. godišnjicu iskrcavanja u Normandiji na kojoj je prikazano iskrcavanje Amerikanca u Indoneziji, tada Nizozemskoj Novoj Gvineji.
"Žao nam je i iskreno se ispričavamo", priopćili su iz pošte. (B.V./V.V./Hina)