Njegov san o uspostavi "superpredsjedništva" uništen je 7. lipnja 2015. kada je na izborima izgubio apsolutnu većinu u parlamentu i tada su mnogi predvidjeli početak njegovog kraja. No usprkos toj izbornoj pljusci, Recep Tayyip Erdogan, kojeg su suparnici posprdno krstili "sultanom", vratio se u borbenu arenu. Kao prava politička zvjerka, uspio je nizom manevara ponovo pozvati Turke na nove izbore, četvrte u dvije godine, i premoćno pobijediti.
Njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) ponovo je imala apsolutnu većinu u parlamentu. Sa 62 godine, Erdogan je u subotu očito ponovo znao kako sačuvati svoj položaj i ostati najkarizmatičniji politički dužnosnik nakon Mustafe Kemala Ataturka, oca i simbola laičke Republike.
Na čelo vlade Erdogan stupa 2003. godine i zemlji koja je bila ekonomski uništena vraća gospodarsku stabilnost, s prosječnim gospodarskim rastom od 4,5 posto, čemu uvelike duguje svoj politički uspjeh. Turska se razvila u snažnu proizvodnu i izvoznu silu, a vlada AKP-a držala je inflaciju pod kontrolom, što je golemo postignuće u zemlji u kojoj je 90-ih godina inflacija znala iznositi i 100 posto. No, u 2104. gospodarstvo je nešto usporilo, rast je pala na 2,9 posto, a nezaposlenost je skočila iznad 10 posto.
Koliko hvaljen unazad tri godine postao je također i najkritiziraniji političar u zemlji zbog autokratskog načina vladanja i optužbi sekularističkih snaga za islamizaciju zemlje. Erdogan odbacuje optužbe da želi nametnuti islamske vrijednosti i ponavlja da sekularizam ne dovodi u pitanje, no podržava pravo Turaka na otvorenije izražavanje vjere.
U listopadu 2013. Turska je ukinula zabranu nošenja vela u državnim institucijama, s iznimkom sudstva, vojske i policije, i okončala ta više desetljeća stara ograničenja.
Protivnici mu zamjeraju i raskošni stil dostojan otomanskog sultana. Stoluje u predsjedničkoj palači na brežuljku u predgrađu Ankare. Ak Saray - Bijela palača - ima 1.000 soba i veća je od Bijele kuće ili Kremlja i koštala je više od 615 milijuna američkih dolara.
Sam Erdogan je skromnog podrijetla. Sin je časnika obalne straže, a s 13 godina se s obitelji seli u Istanbul kako bi on i ostalih četvero braće i sestara imali bolje mogućnosti za školovanje. Kao tinejdžer prodavao je limunadu i peciva od sezama na ulicama istanbulskih surovijih četvrti. Studirao je menadžent na Sveučilištu Marmara i igrao profesionalni nogomet. Na Sveučilištu sreće Necmettina Erbakana, koji će postati prvi islamistički premijer, i pridružuje se islamističkom pokretu.
Godine 1994. postao je gradonačelnik Istanbula, a čak i njegovi kritičari mu priznaju da je napravio odličan posao i da je Istanbul postao čišći, zeleniji i ljepši. Zbog presude za raspirivanje vjerskih strasti proveo je 1999. četiri mjeseca u zatvoru. Javno je pročitao pjesmu sa sljedećim stihovima: "džamije su naše vojarne, kupole su naši šljemovi, minareti naše bajunete, a sljedbenici naši vojnici".
Tijekom godina vladavine, njegov model konzervativne demokracije koji povezuje liberalni kapitalizam i umjereni islam niže uspjehe, prvenstveno na gospodarskom planu. Iako mu prigovaraju da je kriv za obnovu sukoba s Kurdima i srozavanje ugleda Turske na međunarodnoj sceni, popravio je odnose s Izraelom, nekadašnjim snažnim turskim saveznikom, i Rusijom.
"Veliki meštar", kako ga nazivaju njegovi pristaše, u više je navrata javno priznao da bi zemljom želio vladati do 2023., do stote obljetnice Republike. (Hina)