Da vam netko kaže da se u čaši vode krije jedan od čimbenika koji doprinose povišenom krvnom tlaku, vjerojatno biste pomislili da toj osobi možda krvni tlak nije u redu. Ipak, sve više dokaza upućuje na to da obična voda može tiho utjecati na rizik od hipertenzije u osjetljivim područjima.
U članku za The Conversation američki stručnjak i profesor globalnog zdravlja sa Međunarodnog sveučilišta Florida Rajiv Chowdhury analizira kako prodor slane vode u izvore pitke vode može utjecati na porast hipertenzije diljem svijeta. S porastom razine mora morska voda sve češće prodire u podzemne zalihe pitke vode, osobito u obalnim područjima. Time se povećava koncentracija natrija u vodi za piće, često bez primjetne promjene okusa, zbog čega su ljudi izloženi riziku, a da su toga uopće nisu ni svjesni.
26 posto veći rizik od povišenog krvnog tlaka
Više od milijardu ljudi u svijetu živi s povišenim krvnim tlakom, jednim od glavnih uzroka srčanih bolesti i moždanog udara. Preventivne mjere najčešće su usmjerene na prehranu, tjelesnu neaktivnost i pušenje, dok se okolišni čimbenici rjeđe uzimaju u obzir.
Kako bi razjasnio povezanost, Chowdhury je sa svojim timom proveo sustavni pregled i metaanalizu 27 populacijskih istraživanja koja su obuhvatila više od 74.000 ispitanika iz Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Bangladeša, Vijetnama, Kenije, Izraela i nekoliko europskih zemalja.
Analiza se usmjerila na koncentraciju natrija u vodi za piće i povezane kardiovaskularne ishode. Rezultati su pokazali dosljedan obrazac, da su osobe koje su konzumirale slaniju vodu imale u prosjeku za 3,22 mmHg viši sistolički i za 2,82 mmHg viši dijastolički krvni tlak.
Uz to, izloženost vodi s višim udjelom soli povezana je s 26 posto većim rizikom od razvoja hipertenzije, pri čemu su učinci bili najizraženiji u obalnim populacijama.
Nedovoljno istražen zdravstveni problem
Iako su ti porasti na razini pojedinca relativno mali, Chowdhury ističe da i takve promjene na razini velikih populacija mogu znatno povećati ukupno opterećenje bolestima. Rizik hipertenzije povezan sa slanoćom vode usporediv je s drugim poznatim čimbenicima, poput tjelesne neaktivnosti, koja povećava rizik za otprilike 15 do 25 posto.
Unatoč tim nalazima, dugoročni učinci – poput povezanosti sa srčanim ili moždanim udarom – i dalje su nedovoljno istraženi. Spomenuta metaanaliza pokazala je manjak studija koje ispituju povezanost slanosti vode za piće s dugoročnim kardiovaskularnim bolestima, poput srčanog i moždanog udara, što upućuje na potrebu za dodatnim istraživanjima.
WHO nema propisane granice za natrij u pitkoj vodi
Zanimljivo, trenutačne smjernice Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) ne propisuju zdravstveno utemeljene granice za natrij u vodi za piće, što dodatno naglašava postojeće znanstvene nejasnoće.
Iako je hrana glavni izvor natrija za većinu ljudi, povećana slanost vode može dodatno povećati njegov ukupni dnevni unos. Chowdhury preporučuje praćenje lokalnih izvješća o kvaliteti vode i kontrolu unosa natrija u prehrani kao mjere za smanjenje rizika, osobito u obalnim zajednicama koje su više izložene tom riziku.