Legendarnom njemačkom kancelaru Helmutu Schmidtu pripisuje se izreka: "Tko ima vizije, taj bi trebao otići psihijatru". Ta izjava dobro bi pristajala i njegovoj nasljednici Angeli Merkel, koja je tijekom svojih 16 godina na mjestu predsjednice vlade vrlo rijetko govorila o vizijama i vizionarskim političkim planovima. Radije je sagledavala probleme i pokušavala dokučiti kako ih u najkraće vrijeme i s najmanje problema riješiti.
To svakako može zahvaliti svojem sjevernjačkom temperamentu i činjenici da kao znanstvenica iz područja prirodnih znanosti problemima pristupa trezveno i pragmatično. No, s druge strane, to možda leži i u činjenici da je Merkel tijekom ovih 16 godina, kako primjećuju njemački politički kolumnisti, više reagirala nego što je vladala (njem. "reagiren statt regieren").
Kancelarka za konstantne krize
Angela Merkel, rođena Hamburžanka, kao i Schmidt, zemlju nije trebala voditi kroz hladnoratovsko razdoblje kao njezin prethodnik, no njezina vladavina je bila obilježena konstantnim krizama. Globalna financijska kriza, eurokriza, izbjeglička kriza, transatlantska (odn. ''Trump kriza'') i, na kraju, pandemijska kriza: kroz sva ova razdoblja Angela Merkel je zemlju vodila kroz sigurne vode. Zahvaljujući njezinim promišljenim potezima, Njemačka je iz svih ovih zahtjevnih situacija izlazila samo s ''lakšim modricama i ozljedama''.
No jedna je kriza, ona izbjeglička, ipak promijenila zemlju do korijena i to je, što vrijeme više odmiče, sve očitije. Dolazak više od milijun izbjeglica izazvao je turbulencije u društvu, koje su pomogle desno-populističkoj Alternativi za Njemačku (AfD), koja je 2015. već bila na samrtnoj postelji, da oživi i 2017. uđe u Bundestag. Time je Njemačka postala jedna od zemalja s ekstremnom desnicom u parlamentu. Noćna mora demokrata u Njemačkoj postala je stvarnost.
Koliko je izbjeglička kriza podijelila Njemačku, pokazuje i aktualni odnos prema pandemiji: dijelovi zemlje gdje AfD uživa popularnost (uglavnom na istoku) su i dijelovi gdje se građani ne žele cijepiti i u kojima prosvjeduju tražeći za Merkel i njezinu vladu zatvor ili vješala. Na prosvjedima protiv pandemijskih mjera isti je ton kao i na tadašnjim prosvjedima protiv izbjeglica: ''Merkel je izdajica kojoj vlastiti narod ne znači ništa''. No unatoč tomu, Merkel bi, da se kandidirala na jesenskim izborima, sigurno opet postala kancelarka.
Jamstvo za uspjeh
Nijemci ne vole nagle promjene i zato su, da ne bi doživljavali veliki šok, izabrali Merkelina dosadašnjeg zamjenika, socijaldemokratskog vicekancelara Olafa Scholza, koji je za mnoge, unatoč drugim stranačkim bojama, jamstvo kontinuiteta.
Da je dosadašnji uspjeh demokršćanske Unije CDU/CSU počivao velikim djelom na popularnosti Angele Merkel, pokazuje i smjer kojim je krenula njezina Kršćansko-demokratska unija (CDU) kada je ona sišla s kormila koje je preuzela prije dvadesetak godina.
Nakon što je na izborima CDU, s kancelarskim kandidatom i predsjednikom Arminom Laschetom, pretrpjela najgori poraz u povijesti, počela je borba za predsjedničko mjesto. U njoj bi pobjedu mogao odnijeti ultra konzervativni Friedrich Merz, jedan od najžešćih Merkelinih protivnika, spas za one koji misle da je stranka pod njezinim vodstvom otišla previše ulijevo. To su isti oni koji su se oštro protivili njezinoj odluci o prihvatu više od milijun izbjeglica i koji će sada definitivno vratiti CDU na raniji konzervativni pravac. Stranka bi se tako opet mogla naći tamo gdje ju je Helmut Kohl, nakon izgubljenih izbora i sramotne afere sa stranačkim donacijama, i ostavio prije Merkel.
Godine koje su promijenile zemlju
Unatoč tome, 16 godina kancelarke, koja je tek pred kraj mandata, pomalo oklijevajući, priznala da se smatra feministicom, ostavilo je traga u političkoj kulturi zemlje, koja je do njezina dolaska na vlast bila patrijarhalna država s jakom zapadnonjemačkom tradicionalnom podjelom uloga po spolovima.
Za mnoge Nijemce bila je ogromno osvježenje nakon više od dva desetljeća vladavine alfa-mužjaka poput Helmuta Kohla i Gerharda Schrödera. Obojici se baš ne pripisuju epiteti kancelara-intelektualaca i tijekom vladavine Kohla (1982 - 1998.) i Schrödera (1998 - 2005.) mnogi su se sa sjetom prisjećali vladavine njihovog prethodnika, socijaldemokrata Helmuta Schmidta, čije je manire i politički stil Merkel djelomice vratila u političku svakodnevicu.
Na vanjskopolitičkom planu Merkel je u medijima nekim europskim zemljama (Poljska, Grčka) na naslovnicama prikazana u nacističkoj odori, no istodobno brojni drugi mediji nekoliko je puta proglašavaju najmoćnijom ženom i predvodnicom slobodnog svijeta.
Te krajnosti su posebno došle do izražaja po dolasku Donalda Trumpa na vlast, kada se mnogima Merkel činila kao jedina osoba koja se može suprotstaviti kaosu iz Washingtona. I na vanjskopolitičkom planu vagala je svaku riječ, svjesna činjenice da njemačka premijerka ne može govoriti otvoreno kao njezini zapadnoeuropski partneri, poput nizozemskog premijera Marka Ruttea koji je Poljskoj poručio da se "nosi iz EU-a" ako joj EU ne odgovara.
I poseban odnos prema suradnicima izdvaja Merkel od njezinih prethodnika. "Ona nikad ne bi nazvala vikendom, osim ako se zaista ne bi radilo o nečemu što ni u kom slučaju ne može čekati do ponedjeljka", svjedoči Eva Christiansen, koja uz Beate Baumann spada u najuži krug njezinih suradnika.
Vješto preuzimanje tema od ljevice
Njezina politika zaštite klima mnogima je do dan danas velika nepoznanica. Jedan od prvih poteza njezina drugog kabineta, demokršćansko-liberalne vlade 2009., bio je najava duže aktivnosti nuklearki u odnosu na ranije stajalište socijaldemokratsko-zelene vlade na prijelazu stoljeća. No onda se dogodila Fukushima i Angela Merkel je naglo promijenila mišljenje. Uz veliki otpor tzv. gospodarskog krila Unije, ali i nekadašnjeg socijaldemokratskog koalicijskog partnera, ubrzala je izlazak Njemačke iz obitelji zemalja s nuklearnom energijom.
Međutim, mlada generacija boraca za okoliš Merkel ne doživljava kao ikonu u borbi protiv klimatskih promjena. Naprotiv, mnogi bivšoj njemačkoj ministrici zaštite okoliša predbacuju popustljivost energetskom lobiju i odustajanje od vlastiti klimatskih ciljeva.
No Merkel i njezin tim i ovdje su se pokazali kao uspješni PR stratezi. Prisvajanje zasluga za spas klime (iako se stranke poput Zelenih za to već bore desetljećima), kao i pripisivanje nekih uspjeha u socijalnoj politici, poput uvođenja opće minimalne satnice (za što su se socijaldemokrati borili desetljećima), smatra se jednim od najuspješnijih spinova u karijeri demokršćanske kancelarke.
Olaf Scholz-nastavak sjevernonjemačkog pragmatizma na kancelarskoj dužnosti
Socijaldemokrat Olaf Scholz preuzima ovoga tjedna od Angele Merkel kancelarsku dužnost, kao čelnik buduće vlade i koalicije sa Zelenima i liberalima, formirane nakon njemačkih jesenskih parlamentarnih izbora.
Novi njemački kancelar stilom vladanja uklapa se u tip političara s njemačkog sjevera - krase ga stoicizam i pragmatika te izbjegavanje pretjeranih izljeva emocija, baš kao i njegovu prethodnicu Angela Merkel.
"Ja se smijem više nego što mislite" - ovu rečenicu budući njemački kancelar Olaf Scholz izgovara uvijek kada ga upitaju smije li se ikada. A to pitanje postavljaju mu vrlo često.
Već to dovoljno govori o imidžu socijaldemokratskog političara kojem još na proljeće ove godine nitko nije davao previše izgleda da će s njim na čelu Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) pobijediti na parlamentarnim izborima u rujnu.
Jer SPD već godinama slovi za stranku čija moć stalno opada i koja je više usredotočena na unutarnje borbe nego na želje birača. Iznenadila je i vijest da će Scholz, kojeg sama stranka nije htjela za predsjednika, kao kancelarski kandidat voditi SPD na izborima. Za mnoge je ova odluka djelovala simptomatično: kancelarski kandidat bez izgleda vodi stranku koja je, od nekad narodne stranke s podrškom od preko 30 posto birača, pala na četvrto mjesto po snazi i to iza Unije CDU/CSU, Zelenih, a u nekim trenucima i iza desnih populista iz AfD-a.
Scholz je i crvena krpa za lijevo krilo SPD-a zbog svoje potpore još uvijek spornim reformama tržišta rada koje je proveo socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder, pod kojim je Scholz od 2002. obnašao i funkciju glavnog tajnika stranke. Te reforme su omogućile veću fleksibilnost tržišta rada, oštriji odnos prema naknadama za nezaposlene i sl.
Pobjeda zahvaljujući sličnosti s Merkel?
No tada je na proljeće i ljeto, nakon brojnih grešaka u predizbornoj kampanji vodeće Unije CDU/CSU i Zelenih, Olafu Scholzu i zaboravljenim socijaldemokratima odjednom počela rasti popularnost. I to prije svega samom kandidatu. Birači su u staloženom socijaldemokratskom kandidatu i vicekancelaru prepoznali ono što žele: dostojnu zamjenu za Angelu Merkel, koja je najavila da se povlači sa svih političkih dužnosti nakon ovogodišnjih izbora.
Scholz je ne samo po svrsishodnom i suvišnih osjećaja lišenom načinu vladanja, već i po karakteru, prikladan nasljednik trezvenoj i pragmatičnoj Angeli Merkel. Oboje ih sudbina veže za Hamburg. Angela Merkel je u luci na ušću Labe u Sjeverno more rođena, ali je s nekoliko tjedana, s ocem protestantskim svećenikom, preselila u Istočnu Njemačku. Scholz je 1958. rođen u obližnjem Osnabrücku, ali je kao dijete s obitelji preselio u Hamburg.
Žitelje sjevera Njemačke, a posebice gradova koji su nekad pripadali srednjovjekovnom savezu Hanza (Hamburg, Bremen, Rostock, Lübeck) ostatak zemlje, posebice temperamentni podalpski južnjaci, često doživljavaju kao hladne, odbojne, ponekad i umišljene. No na te osobine, prisutne kroz lik i djelo Angele Merkel, Nijemci su se posljednjih 16 godina priviknuli.
Netipični socijaldemokrat sa socijaldemokratskim ciljevima
Iako je svoj politički uspon doživio za vrijeme vladavine Gerharda Schrödera (1998-2005.), Scholz svoje zanimanje za politiku zahvaljuje drugom žitelju Hamburga, karizmatičnom socijaldemokratskom kancelaru Helmutu Schmidtu, koji je politički stil "hanzeanskog" pragmatičara doveo do savršenstva.
U SPD je Olaf Scholz ušao relativno rano, 1975., odmah nakon dolaska Helmuta Schmidta na vlast, no u saveznu politiku je ušao isto tako relativno kasno, 1998., kada je na parlamentarnim izborima kao 40-godišnjak izabran za zastupnika u Bundestagu.
Prije toga je Scholz, nakon studija prava, otvorio odvjetnički ured u Hamburgu, gdje mu je glavna tema bila radno pravo. Pitanje pravednosti na tržištu rada prolazi kao crvena nit kroz njegovu karijeru: od 2007. do 2009. je obnašao funkciju saveznog ministra za rad i tada se izborio za minimalne satnice u pojedinim branšama. Scholz podizanje minimalca smatra i najvažnijim aspektom koalicijskog ugovora socijaldemokratsko-zelene-liberalne vlade na čijem će biti čelu.
Uspješan ministar financija
Od 2011. do 2017. obnašao je funkciju gradonačelnika grada-države Hamburga, gdje se istaknuo socijalnim projektima. Scholz i lokalni SPD u Hamburgu su se dobro slagali, socijaldemokratsko krilo Hamburga slovi među konzervativnije na saveznoj razini.
Odlazak s mjesta gradonačelnika financijsko-trgovačke metropole na sjeveru na dužnost ministra financija u Merkelinoj vladi za mnoge je djelovao kao logični slijed događaja. Scholz je ovu funkciju, i to u teškim pandemijskim vremenima pritiska na državne financije, obavljao u stalnom dogovoru s kancelarkom i to nije ostalo nezapaženo. Po mnogima je upravo dvojac Merkel-Scholz Njemačku, barem što se financija tiče, spretno proveo kroz krizu.
Povoljno splet okolnosti za Scholza se nastavio i nakon parlamentarnih izbora u rujnu, kada je postalo izvjesno da je SPD postala najjača stranka i time stranka koja sastavlja vladu. I tu se, suprotno očekivanjima, pokazalo da Scholzovo sretno razdoblje ne prestaje: SPD, liberali i zeleni su se, usprkos djelomice velikim razlikama u programu, relativno brzo i bez velikih nesuglasica uspjeli dogovoriti oko koalicijskog ugovora.
No čak i sada kada je došao do svog cilja Scholz ne drži slavodobitne govore, nego upozorava na gomilu posla koja koaliciju očekuje.
Scholz u međuvremenu sa svojom suprugom, također socijaldemokratskom političarkom i ministricom obrazovanja u vladi savezne pokrajine Brandenburg, Brittom Ernst, živi na rubu Berlina u pitoresknom i elitnom Potsdamu i slobodno vrijeme, kojeg uskoro neće biti mnogo, provodi u džogiranju i veslanju na jednom od brojnih jezera. Još jedna metamorfoza političara koji, prema vlastitom priznanju, u mladosti nije baš pretjerano volio sport.