Nakon Venecije, Barcelone i Pariza, da spomenemo neke, 9. međunarodna konferencija o odrastu održala se u Zagrebu, a na njezinu otvorenju govorio je i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević. Od tada se javljaju kritičari koji sugeriraju da je riječ o radikalnoj ideji, a da je, čini se, uopće ne pokušavaju razumjeti.
Sve otkako je uveden kao mjera napretka 1937., BDP se tretira kao jedina varijabla koja svjedoči o uspješnosti države. Međutim, pobornici odrasta tvrde da bi svi ljudi trebali i mogli živjeti bolje, a da pritom troše manje. Umjesto stalnog stavljanja naglaska na gospodarski rast, trebalo bi ga zaustaviti na globalnoj razini i tako svijet učiniti boljim mjestom za život svih ljudi i spasiti planet od klimatske katastrofe koja je u ovakvom sistemu neizbježna.
Međutim, kako reći stanovnicima manje razvijenih zemalja da bi i oni trebali usporiti svoj napredak, zaustaviti ga, kada neovisna istraživanja poput onoga Dasgupta pokazuju da se polovica cjelokupnog utjecaja na živi svijet može pripisati najbogatijem dijelu ljudske populacije koju čini samo 16 posto stanovnika? Kako u svijetu koji nikada nije bio bogatiji reći onih 60 posto ljudi koji još uvijek ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe da smo došli do maksimuma i da sada treba stati? Odrast sugerira da bi se oporezivanjem bogatijih isplaćivala naknada onim zemljama čiji je ugljični otisak manji kako bi barem oni pokušali sačuvati svoju bioraznolikost.
Zašto bi Hrvati svojim porezima pomagali drugim zemljama?
Tu dolazimo do prve kritike odrasta - zašto bi porezima naše države bile isplaćivane naknade pripadnicima druge? Kako u političkom smislu da je nešto "fer" nije dovoljan argument, postoji i onaj drugi, neosporni. Kada se radi o klimatskim promjenama, granice ne postoje i zemaljska kugla funkcionira kao jedan organizam. Oni koji ne vjeruju znanosti neka vjeruju obraćenicima koji su se na svojoj koži uvjerili u njihovu snagu. Tako je nedavno u prilogu Dnevnika Nove TV vinar Mladen Siber priznao: "Ja do prije dvije, tri godine nisam ni vjerovao baš jako da su to neke značajne promjene. Međutim, u posljednje vrijeme to se baš jako vidi - svi procesi u vinogradu su se pomaknuli zbog tih temperaturnih razlika."
Ono što je Hrvatima također teško pojmiti, jer se uspoređuju s bogatijim zemljama Zapada, jest da oni uopće pripadaju u tu kategoriju i da bi najednom trebali postati pružateljica, a ne primateljica pomoći. Neprirodna pozicija za našu mladu zemlju, istina, ali zapravo tako u globalnom poretku stvari stoje. Kako za DNEVNIK.hr objašnjava filozof Miloš Kovačević, kada se radi o bivšim jugoslavenskim republikama, sve su već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća upotrebljavale prirodne resurse prekomjerno, odnosno nauštrb drugih država i budućih generacija.
"Hrvatska danas troši dvostruko više u odnosu na njezin pravedan udio"
"Konkretno, Hrvatska danas troši dvostruko više u odnosu na njezin pravedan udio u prirodnim resursima. Prema tome, iako se tako često ne čini, mi pripadamo dijelu svijeta koji svoj životni standard duguje zemljama s niskim i srednje-niskim prihodima koje čak ni danas ne troše svoj pravedan udio u prirodnim resursima u potpunosti", pojašnjava.
Međutim, ističe da treba naglasiti kvalitativnu razliku odrasta u odnosu na neoliberalne politike štednje i recesiju. "Odrastom se ne zagovara samo manja ukupna potrošnja, nego i radikalno drugačija potrošnja. Kroz kvalitativnu transformaciju proizvodnje, život većine građana će postati bolji usprkos ekonomskom procesu koji bi iz produktivističke perspektive bio prepoznat kao negativni rast."
Još jedna od kritika na račun odrasta, simptomatična većini lijevih ili zelenih ideja, jest da nije provediva, međutim Kovačević upozorava kako je riječ o opasnoj zamjeni teza.
"Grupa istraživača sistema Zemlje identificirala je 2009. godine devet kritičnih procesa koji zajedno omogućavaju Zemlji da održava Holocen (trenutna Zemljina epoha, obilježava je izmjena godišnjih doba). Za svaki od ovih devet procesa određen je prag pritiska poslije kojega se dovodi u opasnost stabilnost u temperaturi koja je omogućila čovječanstvu da napreduje u posljednjih 12.000 godina. Prekoračenjem planetarnih pragova i posljedičnim izlaskom iz Holocena, Zemlja bi zapala u stanje ireverzibilnih promjena koje više neće biti moguće pouzdano predviđati", pojašnjava pa zaključuje: "Prema tome, moglo bi se reći da se kritikom odrasta kao neprovedivog pravi zamjena teza. Zapravo je neodrživ status quo."
Rađaju se nove opasne ideje kao da ljudi ne bi trebali rađati djecu
Kako je sve teže negirati realnost i posljedice klimatskih promjena koje više ne gledamo na televiziji ili internetu već im osobno svjedočimo, javljaju se nove ideologije. Među najopasnije spada i ekofašizam koji sugerira da bi svijet mogao opstati samo onda kada bi nas bilo manje, upirući tako prstom opet u siromašnije napućene zemlje. Istina je miljama daleko.
"Procjenjuje se da bismo mogli zadovoljiti osnovne potrebe većega broja ljudi nego što trenutno živi na planeti, zapravo 10 milijardi, sa samo 40 posto energije koju danas koristimo, ali ne u ovom ekonomskom sistemu", tvrdi Kovačević i dodaje: "Odrast mora biti selektivan jer bi smanjenje ekonomija država koje su još uvijek u razvoju povećalo nejednakost. Na sličan bi način smanjivanje sektora koji su građanima potrebni narušilo njihovo blagostanje. Dakle, smisao odrasta je u planskom i demokratskom procesu selekcije sektora u kojima se može smanjiti korištenje resursa na način koji ima najmanje štetan utjecaj na blagostanje ili gdje smanjenje korištenja resursa može dovesti do njegova poboljšanja."