Bivša španjolska i američka kolonija, Filipini, kao samostalna država šaptom su priznali vlastitu kroničnu nesposobnost. Umjesto da svojim građanima osiguraju uvjete za dostojanstven život, već pola stoljeća sudjeluju u sustavu koji Filipince pretvara u jeftinu radnu snagu diljem svijeta. Novac koji oni šalju kući čini između osam i 12 posto nacionalnog BDP-a.
Jean Franco, sociologinja iz Manile, kaže da su filipinski migranti posvuda. "Filipinski migranti su svuda po svijetu. U više od 200 zemalja, vjerujte mi. Čak i na Otoku Man, čak i u Senegalu ima Filipinaca."
Sociologinja primjećuje da se njezini sunarodnjaci pojavljuju čak i u Epsteinovim fajlovima, kao sobarice ili vozači. Njihova odanost isticala se i tijekom rata u Pojasu Gaze.
"Pogotovo kod njegovateljica koje nisu napuštale djecu ili starije o kojima su se brinule, čak ni kad su počela bombardiranja. To je našim ljudima, na neki način, izvor ponosa. A opet, tko zna, možda je i to neka vrsta marketinške strategije, kako bi se poticalo poslodavce u inozemstvu da još više zapošljavaju Filipince."
Prvog radnika koji čeka kartu za Hrvatsku ekipa Nove TV pronašla je na sjeveru 20-milijunske aglomeracije oko Manile. Budući skladištar trgovačkog centra u Zadru dolazi s otoka Cebua, 600 kilometara južno od mjesta na kojem se sada nalazi. Prošao je na natječaju, ali nema novca za povratak svojoj obitelji. Zato vizu i avionsku kartu, koje će morati otplatiti, čeka u glavnom gradu. Živi kod šogora, pomaže u kiosku i spava u maloj sobi iza njega.
Zašto posljednje tjedne prije odlaska ne provodi s obitelji? Jer karta do njegova otoka stoji 150 eura, a on ih nema. Tek kad dobije vizu, koja je dokaz da odlazi raditi u imućniju zemlju, moći će dobiti zajam za putne troškove koji će otplaćivati mjesecima.
"U Cebuu sam zarađivao oko 250 eura mjesečno."
Nije mnogo.
"Da", kaže i smije se.
U Hrvatskoj računa na najmanje četiri puta veću plaću. S 36 godina živi s obitelji kod roditelja i želi sagraditi kuću od oko 70 kvadrata, s četiri sobe, vrijednu oko 40 tisuća eura. Za zemljište i gradnju trebalo bi mu dva do tri milijuna pesosa. Ušteđevine nema.
"Nije lako biti odvojen od obitelji. Najvjerojatnije ih neću vidjeti tri godine. Supruga i ja smo se dogovorili, ali djeca nisu dovoljno zrela da shvate. Tužan sam, ali znam da to radim za njih."
Više o ovoj temi pogledajte u videoprilogu Marka Stričevića.
This browser does not support the video element.